Ivan Lacković Croata i Matej Lacković 1982

IVAN LACKOVIĆ CROATA I MATEJ LACKOVIĆ

21. 12. – 31. 12. 1982.

 
                                                                              Ivan Lacković Croata, Dimovi XX stoljeća

Vjetrovi XX stoljeća

Novija dva niza crteža Ivana Lackovića Croate, Demoni i Lamentacije, premda nisu potekla iz iste nakane, među sobom su srodna, čak i više od toga – ti se ciklusi uzajamno dopunjuju, razrađujući sličnu tematiku na ravni uzroka i posljedice. Zagonetka i odgonetka, pitanje i odgovor, teza i antiteza – ako tako postavimo parove odnosa na koje Lacković nadahnuto reagira, u mjeri pripadajuće mu etike i morala – tada dobivamo uzročno-posljedičnu cjelinu koja se ni ne može promatrati odije­ljeno. Dapače, pri pomnijem razgledu crteža lako je uočiti obrnute smjerove strujanja: od Demona prema Lamentacijama i od Lamentacija, k Demonima.

U prilog tomu ide i podatak o nastanku ciklusa. Demoni su početi i dovršeni 1979. godine, kao priprema za istoimenu grafičku mapu (u suradnji sa Zbirkom Biškupić), a Lamentacije, su započete odmah po svršetku Demona; autor ih datira 1979.-1982., jer je na njima radio s prekidima. Očigledno je da u Demonima nije iscrpio zadaću koju je sebi postavio, bilo zbog vremena da požuri pripremom za mapu – grafička mapa Demoni još nije realizirana – bilo zbog ograničenog broja crteža/listova ko ga je nametnuo projekt za mapu. Lacković je, međutim, nastavio razradbu vjetrova XX stoljeća, široko ciljajući na negativne naboje u čovjeku: na op­sjednutost strastima svake vrste, na be­zumni raspad vrijednosti iz čega čovjek nezaustavljivo kroči u tamu zanijekane ljud­skosti.

Ako je čovjek čovjek, gdje je taj čovjek? – pita Croata. Dijagnosticira opterećenost seksom (seksualna revolucija, odjeci i rezultati), rasprodaju jeftine smrti, s prizorima dostupnim kakvoga konc-logora, i bes­puće obuzetih i ovisnih. ti, demoni u čovjeku, ti zli dusi ili bjesovi, dokidaju dimen­ziju etičnosti i morala, a na tron božanstva uznose vlastitu smrt. Jezikom likovne ale­gorije: vrag nosi u svojim rukama ljudsku glavu.

Ivan Lacković Croata nije puki moralist. On hoće biti suputnikom svojega vremena koje je tako izdašno za umjetnost. Naime, sve je dozvoljeno. Slikati radi slikanja? Po Lackoviću, to nije ništa. On se pita: kako biti angažiran? Povijesna šansa je blago­naklona objema stranama, ali Lacković objavljuje da umjetnost ne bi smjela ići linijom manjega otpora, kad smo došli dotle da se čeljade okreće protiv savjesti, pro­tiv odgovornosti, protiv solidarnosti. Umjetnost, možda, ne mijenja svijet, no svijet se ipak mijenja. Pojedini umjetnici stoje kao znakovi na razmeđi vremena. Trebaju li kome ili ne? Bez dvojbe, trebaju sebi. Ako su pjesnici proroci, nisu ni slikari manji. Stoga svaki onaj, koji se prihvaća kista ili pera, nosi veliku odgovornost pred sobom i pred zajednicom. ako hoćeš živjeti, daj i drugome da živi. Lacković nije protiv života, on je za život.

Da sumiramo Demone i Lamentacije. Ako Demoni fiksiraju problem naopačko­ga življenja u gustoći alegorije i simbola, svodeći inventar na povijesni, biblijski obrazac, Lamentacije su čovjekoljubive tužaljke donesene u dodatnim pojedinostima, kako bi slikar raščlanio problem do zorne vjerodostojnosti. Time je uspostavljena puna napetost. Obzorje simboličnoga govora prošireno je s aspektima prepoznatljive svakodnevnice. Nije taj postupak ništa novo u Lackovićevoj umjetnosti. On se posredovanjem slika u prenesenom značenju služi dugo vremena. Ni bijeli krovovi s njegovih zima nisu tako bijeli, da ne bi mogli biti još bjelji. Nisu li to zime, oslikane uljanim bojama na pozadini stakla, već toliko puta potakla osjećaj za nečim lijepim, za mirom koji nitko od nas vise nema? Kuda to čovjek žuri. Kuda to trči? Pod dimovima XX stoljeća on nalijeće na Signale i Justitiju koja viri preko poveza za oči, da bi završio na Gozbi maloumnih.

Nisu to više povjetarci s livada i podrav­skih ravnica, to su sada razorni vjetrovi is­punjeni dimom i tužbalicama od kojih će neki okrenuti glavu. Međutim, Lacković ne bi bio ono što jest, tragač velike upornosti i silne energije, da trajno ne otkriva nove mogućnosti svoga crteža, da nije učinio ono što je učinio u Demonima i Lamen­tacijama.

                                                                                   Josip Škunca