Vid Skendrović i Jože Volarič 1982

VID SKENDROVIĆ I JOŽE VOLARIČ

Izražaj naivnih – 19. 3. – 9. 4. 1982.

.

VID SKENDROVIĆ

Slike


Neboderi, 1981., ulje/platno, 60×48 cm

VID SKENDROVIĆ

Slikarska formacija Vida Skendrovića počinje u krugu likovne sekcije RKUD Vinko Jeđut 1945. godine, odmah po njenu osnutku, odnosno u večernjoj umjetničkoj školi između 1945. i 1949. u Zagrebu, u koju su se sedmorica iz spomenute sekcije upisala. Zgodilo se, nadalje, da je u željezničkoj radionici, gdje je Skendrović bio zaposlen, tada tinjala grupacija iz čije jezgre su se vremenom oformili naivni stvaraoci: jedan Antun Bahunek, Matija Skurjeni ili Drago Sminderovac, da navedemo najpoznatije. Međutim, tokovi prvih poratnih godina su drukčije usmjereni. Bilo je to vrijeme kad se u oslobođenoj zemlji frontalno afirmiralo načelo kultura narodu, a daro­vitim radnicima otvarala vrata raznih učilišta. Oni su tamo školovani po normama redovnih škola. Od radnika sa željeznice tražilo se, u ovom slučaju, da svladaju program likovne akademije, suženi program no ipak program, što je u praktičnom proturječju s teorijom o naivnom stvaralaštvu. No, tko je tih godina pomišljao na formiranje naivnih slikara. Išlo se zatim da se talentiranim pojedincima iz naroda pruži relevantna umjetnička baza, da ih se, što je više moguće, osposobi za odnjegovanu slikarsku aktivnost na obrascima, naravno, akademizma i po idejnim zahtjevima socrealističke doktrine, što je u duhu vremena, ali i dalji dodatni balast (po današnjem poimanju o formaciji naivnoga umjetnika). Tek će se 50-tih godina kristalizirati ideja o likovnom pluralizmu, pa će te godine donijeti neslućeni procvat likovnih umjetnosti u nas, među ostalim i interes za naivnu umjetnost (u Zagrebu se osniva prvi muzej naivne umjetnosti u svijetu).
Većina iako školovanih radnika slikara krenut će u to doba svojim putom, među njima i Vid Skendrović. On će još 1955. i 1956. pohađali pri Radničkom sveučilištu seminar iz likovnih umjetnosti, što ga je vodio Božo Bek, no to je već poticajna sredina za individualizaciju likovnoga jezika, osobito često spominjani diskusioni klub za suvremenu nacionalnu likovnu umjetnost, kao i organizirani posjet u ateljeje istaknutih umjetnika (Vojin Bakić, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Kosta Angeli Radovani). lzmeđu 1955. i 1965. Sken­drović izlaže na brojnim izložbama Vinka Jeđuta u zemlji i inozemstvu (Beograd, Ljubljana, Rijeka, Sarajevo, Varaždin, Zagreb; zatim u Austriji, Finskoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, SR Njemačkoj). On se postupno otima akademskim stegama – u tome mu, kao i kasnije, pomažu savjetom i bodre ga dr Mića Bašićević, Božo Bek, dr Boris Kelemen – a oko 1965. učvršćuje svojevrsni stil. Od tada Skendrovićevu sliku karakterizira veduta (Samobor, Zagreb) u krupnim strukturalnim elementima spontanoga slikanja, s crtežom bliskim dječjem, pedantno ispunjena svim po sliku i poruku važnim detaljima, a raspoloženje je mahom blagdansko. To je veduta otkrivene ljepote starih i novih urbanih ambijenata u kojima obitavaju muškarci, žene i djeca s neindividualiziranim fizionomijama, što u ideji slike nije ni važno. Misao je: ljudi okruženi raskošnom florom i arhitekturom stabilne zadane ljepote, likovno izrečene pomalo grubo ili možda sirovo, ali u baroknoj zasićenosti podacima o prepoznatome stanju stvari ta misao postaje Sken­drovićeva poruka o redu koji ne valja remetiti. Kompozicija je stoga po­stavljena čvrsto, široko tretirana paleta udovoljava skalama osjećajnosti, a čipkasta razvedenost forme približava sliku svijetu priče za djecu i odrasle. Skendrović nije došao lako do svoje likovne formule, tako prikladne za kazivanje o životu s pozicija iznova zadobivene prostodušnosti. U vremenu između 1965. i 1973. uopće ne izlaže i slika malo, shrvala ga višegodišnja bolest, a dovršavao se i proces slikarske mutacije. Umjesto ranijih preoku­pacija akademskim slikanjem i motivikom koja će osvjetljivati sretniju trudbeničku budućnost, i već tada veličati radnika i njegov prostor rada, Vid Skendrović je od 1973. godine trajno, sada već bez uzmaka, zaokup­ljen mislima koje sunoviizražaj njegova lirskoga bića. Umirovljeni pismo­slikar narušena zdravlja odsad govori o filozofiji života u kojoj se po­miruju svi oblici egzistencije i pozitivne ljudske djelatnosti, pledirajući za život sklada koji se pokazuje kao proživljena vrijednost njegove umjetnosti.

Josip Škunca


Samobor IV, 1976., ulje/platno, 52×68 cm

Katalog djela:
1. Bosanski pejzaž, 1962., ulje/platno, 27×36 cm
2. Stari Zagreb, 1965., ulje/platno, 30×42 cm
3. Kovači, 1967., ulje/platno, 62×80 cm
4. Mlin, 1967., ulje/platno, 28×35 cm
5. Stari dvori, 1971., ulje/platno, 37×45 cm
6. Djevojka na krovu, 1972., ulje/platno, 40×35 cm
7. Motiv iz Zagreba, 1972., ulje/platno, 50×70 cm
8. Prodavači borova, 1972., ulje/platno, 40×34 cm
9. Vlaška ulica u Zagrebu, 1973., ulje/platno, 36×44 cm
10. Prijateljica ptica, 1974., ulje/platno, 41×36 cm
11. Zagrebački kolodvor, 1974., ulje/platno, 54×70 cm
12. Zagrebačka uspinjača, 1974., ulje/platno, 70×50 cm
13. Zagrebački kolodvor, 1974., ulje/platno, 50×70 cm
14. Motiv s periferije grada, 1975., ulje/platno, 36×45 cm
15. Bregovita ulica, 1975., ulje/platno, 42×34 cm
16. Samobor III, 1975., ulje/platno, 47×68 cm
17. Samoborka, 1976., ulje/platno, 46×35 cm
18. Zagrebačka katedrala, 1976., ulje/platno, 68×49 cm
19. Moja rodna kuća, 1976., ulje/platno, 47×36 cm
20. Samobor, 1976., ulje/platno, 68×52 cm
21. Remiza, 1981., ulje/platno, 62×80 cm
22. Remiza II, 1981./82., ulje/platno, 50×59 cm
23. Remiza III, 1981./82., ulje/platno, 49×61 cm
24. Neboderi, 1981., ulje/platno, 60×48 cm
25. Samobor IV, 1976., ulje/platno, 52×68 cm


Remiza, 1981., ulje/platno, 62×80 cm

Vid Skendrović rođen je 1915. godine u rudama kraj Samobora. Završio je pet razreda pučke škole i dva razreda gimnazije, a potom je izučio pismoslikarski zanat. Radio je na željeznici do invalidske mirovine 1970. godine. Slikarstvom se bavi od 1945. godine, kad se kao član RKUD Viko Jeđut upisuje u večernju slikarsku školu; 1955./56. pohađa seminar iz likovne umjetnosti pri Radničkom sveučilištu što ga je vodio Božo Bek. Izlaže s prekidima od 1948. godine.

Samostalne izložbe:
1975. Zagreb, Galerija Dubrava
1977. Samobor, Samoborski Muzej
1982. Zagreb, Galerija Mirko Virius

Važnije skupne izložbe:
1973. Zagreb, Galerija primitivne umjetnosti, međunarodni susret naivne umjetnosti Naivi 73.

 

JOŽE VOLARIČ

Skulpture


Prijatelji, 1981., visina 32 cm

JOŽE VOLARIČ

U domeni naivne skulpture vjerojatno je jedinstven slučaj stvaralaštva Jože Volarića. Njegovi radovi, posebne tehnike, izdvajaju se od svih klasičnih materijala – kamena, drveta, gline. Skulpture rađene od čelika, točnije čelične žice, specifične su već na prvi pogled. Teško ih je usporediti s drve­nim figurama Dragice Belković, Josipa Bićanića, Mate Generalića, Đorđa Kreće, Petra Smajića i drugih, ili pak sa figuricama iz pečene zemlje Kate Vizvari. Zbog osobina samog materijala, ne posjeduju njegove figure mekoću i toplinu. Jer, drvo je toplo, meko, dok je čelik – metal, hladan i odbojan. Ne izaziva želju u da ga dodirnemo, ne privlači nam ruku, kao drvo kojeg uvijek želimo pogledati, osjetiti pod dlanovima. Drvo kao pri­rodni materijal potiče u nama sasvim drugačije misli i osjećaje nego crni, hladni čelik.
Proces rada Volariča-skulptora sasvim je drugačiji nego ostalih njegovih kolega po dlijetu. Svi koji rade u drvu počinju izvana – skidaju ono što je suvišno dok ne ostane željeni kip. Volarič, naprotiv, počinje iznutra – prvo postavi kostur od žice da bi zatim pojedine dijelove omatao žicom koju međusobno spaja električnim zavarivanjem (taj je način rada donekle sli­čan klasičnom akademskom postupku gdje se glina, primarni materijal oblikovanja, također nanosi na žičani kostur). Završna obrada sastoji se samo od premazivanja protiv rđe, nema zaglađivanja površine.
Jednake ljudske figure Volarič postavlja u razne položaje i situacije (Velika odluka, Seljačka zakletva, Naivac, Sluga Jernej). Njegove figure ne teže individualizaciji i prepoznatljivosti određenoj osobi to je Čovjek Sam, svejedno da li se zove Petar, Marko ili Janko. Važan je njihov međusobni odnos, naš odnos prema njima, i njihov spram nas – gledalaca. Zbog predispozicija samog materijala, figure Jože Volariča posjeduju Sasvim drugačije kvalitete od ostalih skulptura naivne umjetnosti. U njegovim uglavnom ljudskim, rjeđe životinjskim, likovima, primjećujemo određenu dozu humora (Izjava ljubavi, Kooperacija, Smjena generacija, Veseli Janez, Što kažeš?. Poneki put se cjelina sastoji od nekoliko figura povezanih u jedinstvenu grupu međusobnim odnosima, nevidljivim vezama (Minuli rad). Taj humor kao da omekšava tvrdoću materijala i grubost izrade, čini nam figure bliskim i dopadljivim.

Zrinka Pillauer

Što kažeš?, 1981., visina 40 cm

Katalog skulptura:
1. Velika odluka, 1981., visina 26 cm
2. Seljačka zakletva, 1980., visina 45 cm
3. Naivac, 1981., visina 31 cm
4. Izjava ljubavi, 1981., visina 27 cm
5. Kooperacija, 1981., visina 31 cm
6. Apokalipsa, 1982., visina 52 cm
7. Sluga Jernej, 1978., visina 41 cm
8. Minuli rad, 1977., 4 figure, visina 39 cm
9. Start na Griču, 1982., visina 72 cm
10. Nagovaranje, 1980., visina 35 cm
11. Smjena generacija, 1982., visina 42 cm
12. Prijatelji, 1981., visina 32 cm
13. Veseli Janez, 1982., visina 41 cm
14. Što kažeš?, 1981., visina 40 cm
15. Obračun Krpanove kolibe, 1981., visina 40 cm
16. Isluženi konj, 1975., visina 23 cm


Velika odluka, 1981., visina 26 cm

Jože Volarič rođen je 1. 1. 1932. godine u Banovok Jarugi. Profesor, zaposlen kao pomoćnik ravnatelja ISKRA školskog centra u Kranju. Kiparstvom, u tehnici električnog zavarivanja bavi se od dvanaest godina.

Samostalne izložbe:
1976. Bogenšperk, Muzej grada
1976. Jesenice, Radnički dom
1976. Kranj, Gimnacija, ISKRA, Aula SO
1976. Ljubljana, Jugobanka, PPC, ISKRA
1976. Videm ob Ščavnici, Dom M. Gupca
1977. Bled, Hotel Golf
1977. Bohinjska Bistrica, Škola
1977. Čakovec, Muzej grada
1977. Kranj, Aula ISKRA, ŠC ISKRA
1977. Radovljica, Muzej – Šišićeva hiša
1977. Tržič, Galerija NOB
1977. Zagreb, Klub samoupravljača
1978. Beograd, Galerija BIGZ
1978. Cerklje, Škola
1978. Kranj, Muzej – Prešernova hiša
1978. Sanski Most, Dom kulture
1978. Zlatar, Galerija izvorne umjetnosti
1978. Svetozarevo, Galerija samoukih umjetnika
1979. Kranj, Aula SO
1979. Radovljica, Muzej – Šišićeva hiša
1979. Ljubljana, Tvornica TEA
1979. Vreoci, Dom rudnika Kolubara
1980. Kranj, Mestna hiša – Mala Galerija, Aula ISKRA
1980. Banja Luka, Društveni dom Mejdan
1980. Kotor Varoš, Dom kulture
1980. Lendava, Dom NAFTA
1980. Kokrica, Dom kulture
1980. Beograd, Galerija BIGZ
1980. Hlebine, Galerija Hlebine
1981. Otoče, Tvornica ISKRA
1981. Jesenice, Radnički dom
1981. Muta, Kovački muzej
1982. Kranj, Aula ISKRA
1982. Zagreb, Galerija Mirko Virius

Kolektivne izložbe:
Sudjelovao je na stotinjak izložbi u zemlji i inozemstvu: Zagreb, Ljubljana, Maribor, Celje, Varaždin, Trebnje, Zlatar, Murska Sobota, Nova Gorica, Radenci, Rogaška Slatina, Svetozarevo, Rijeka, Radovljica, Škofja Loka, Kumrovec, Vukovar, Novi Sad, Delčevo, Jajce, Banja luka, Kamnik, Ormož, Tržič, Jesenice, Bled, Radgona, Domžale, Sanski Most, Brežice, Ribnica, Lendava, Litija, Novi Vinodolski, Paris, Bologna itd.


(iz knjige dojmova)