Boris Demur i Vlado Martek 2009

BORIS DEMUR I VLADO MARTEK

Artmemorije - 23. 11. – 10. 12. 2009.


Vlado Martek

UMJETNIK TREBA BITI ROMANTIČAN, IDEALIST, SENZIBILAN, NJEŽAN I PONIZAN

Godine 1984. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog doma Stjepana Radića, tadašnjoj podružnici Galerije Studentskog centra, prvu zajedničku samostalnu izložbu postavili su Boris Demur i Vlado Martek, koji su prije i poslije toga nadnevka zajednički ostvarivali neke radove, a tijesno su surađivali kao članovi Grupe šestorice autora i Grupe trojice autora. Godine 1974. Demur, Martek i Željko Jerman, buduća Grupa trojice, izvela je – na službenome plakatnom prostoru ispod pothodnika pokraj zagrebačkoga Studentskog centra – prvu zajedničku akciju.

Dvadesetu, odnosno tridesetu obljetnicu zajedničke suradnje, obilježili su velikom izložbom Slike i tekstovi (uvod u retrospektivu: 1984. – 2004.), u proljeće 2005., postavljenoj u Galeriji Bačva u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, ali i zajedničkom publikacijom …Tako sam postao spiralna ideja u magli i košmaru iluzija… / Pazi, oštri tekstovi, koja u istom ovitku sadrži dvije odvojene autorske knjige koje su, umjesto kataloga, pratile izložbu, no, poslije izložbe nastavile su odvojen život. Toj je publikaciji prethodila zajednička grafička mapa, a zanimljivi autorski dvojac ima u pripremi, odavno, još jednu grafičku mapu, s Martekovim stihovima i Demurovim likovnim intervencijama.
Izložba Slike i tekstovi – u lipnju 2009. prenesena u Galeriju svetog Krševana – bila je projekt dvojnog autorstva: u galerijskom prostoru gusto zbijene artefakte zajednički potpisuju, što je uistinu vrlo rijetko u likovnoj umjetnosti uopće, a u hrvatskoj posebice, dva autora – Demur i Martek. To znači da su svaku sliku radili zajedno, spontano, određenim automatizmom, po načelu „šahovskog poteza“ – malo jedan, malo drugi – sve dok se ne bi dogovorili o prekidu rada na jednom papiru.

Na recentnoj izložbi Artmemorije svatko se predstavlja svojim uradcima, rezultati su individualni, po svojim stilsko-morfološkim osobinama dirljivo osobni, formalno gledajući, različiti su u medijskom, konceptualnom, stilskom, morfološkom i formalno-izlagačkom smislu, ali tipološki i po duhovnoj srodnosti suštinski su vrlo bliski. Drugo, kod oba ova umjetnika motritelj i motreno postavljeni su u napet odnos – motritelj koji dublje ulazi u djelo možda će prodrijeti i u ono što leži ispod formalnog reda uratka.


Vlado Martek

ZBUNJUJUĆI KOLAŽI

Martekovu svijetu oblika oduvijek je bilo svojstveno negirati okvir, prerasti ga, prelijevati se, i nastavljati preko njega. Za ovog umjetnika nikad ništa nije završeno – ponavljanje i recikliranje postignutoga leži u njegovu pomno razrađenome teorijsko-plastičnom sustavu. Građu kojom raspolaže Martek neprestano zanavlja kako bi ona u novim složenicama i osmozama dobilo nov, nepoznat status. Svjesni smo početka svakoga njegovoga novoga artističkog napora, ali mu ne slutimo kraj. Od artefakta – koji je nešto zgotovljeno, povijesno – Martek kreće dalje, revitalizira ga, stavlja u novu funkciju, pretvara u poetski objekt, i stvara novi, vizualni i značenjski potencijal. Ne želeći da oni poprime društveno prihvaćen status, Martek svoja ostvarenja – knjige, samizdate, kataloge, fotografije, slike, crteže, grafike… – dezintegrira, i stavlja u formalno drukčije odnose, stvarajući uvijek novi značenjski kontekst kako bi odašiljali nova značenja.

Na višoj semantičkoj razini Martekova razgradnja, pa potom revitaliziranje svega postojećeg, sublimat je dvojnosti svekoliko pojavnog svijeta – dotrajalosti, degradacije, propadanja, ruševnosti i razaranja, i potom ponovna građenja – to je motivika života i smrti, stanje postojanja i nastajanja, obnavljanja i transmutacije svega postojećeg.
Martek se u ovoj prigodi predstavlja novim kolažima sastavljenim od fotografija na sivoj podlozi ljepenke, formalno strukturiranih tako da čine strjelicu, križ, deblo… Crvena, crna i bijela dominiraju na sivoj podlozi ljepenke, ali sve je opet – kao mogući red ili sustav – razbijeno kolorističkom živošću i šarenilom koje stvaraju aplicirane fotografije. Nastaje „vizualna buka“, „vizualna kakofonija“.

Prostor kolaža, prepun atraktivnih grafičkih detalja, teatarski je dramatičan i nalik nekoj imaginarnoj scenografiji. Svaki je kolaž privremeno zatvorena cjelina koja, međutim, jasno nagoviješta mogućnost poremećaja i promjene, i svojstveni su mu protežnost, fluidnost i fragmentarnost. Na jednom kolažu postavljene su fotografije, siluete ljudskog lika ili kuće, te grafiti. Svi ti konstitutivni elementi kolaža upućuju jedni na druge, u tijesnoj su korelaciji, i niti u jednom trenutku ne dopuštaju da se ukotvi samo jedno značenje, ne dopuštaju doslovnost niti jednodimenzionalnost.

Fotografije kakve obično držimo u okvirima ili u foto albumima Martek, dakle, profanira stavljajući ih u drukčije uloge i gurajući ih u različite kontekste. Na dijelu kolaža aplicira fotografije, zamišljene i ostvarene kao autorsko djelo, koje same po sebi imaju vrijednosti i, za taj žanr, uobičajena značenja. U drugom slučaju, na podlozi lijepi fotografije vlastitih akcija i radova, ostvarenih na različitim lokacijama. Reciklaža je to prijašnjih specifičnih postignuća. Umjetnik intervenira na raznim lokacijama, najvećma u Rovinju, njegovoj okolici i Istri. Ove fotografije, primjerice, svjedoče kako na pulskom groblju ostavlja plaketu s vlastitim sloganima, samizdat ili vlastitu knjigu koju je svojedobno napisao o neprilagođenim umjetnicima… U akcijama je često puta riječ o grafitima ispisanim kredom, efemernim zapisima, tipografiji koju je lako izbrisati, ili štapom na morskom sprudu ispisanim sentencijama i izjavama koje su još efemernije jer traju dok ih ne izbriše morski val… Kako bi još više naglasio njihovu efemernost, fragilnost i inegzistentnost, poruke na pijesku Martek ne ispisuje transparentno, nego ih tek iscrtava štapom.

Na kolažima su bojom ispisani grafiti ili pomalo patetični slogani, kratke poruke koje ponekad regrediraju prema supkulturnoj neobveznosti i na brzinu smišljenoj poruci, i ostaju visjeti u zraku nedovršene semantike, ali koje, u načelu, smjeraju velikim pitanjima i zaključcima - Zbogom umjetnosti, Samoća vlada Hrvatskom, Duša, Demon – zrelost umjetnika, Mržnjica, Snaga ljubavi, Muzej suvremene, bolji muzej suvremene, najbolji muzej suvremene umjetnosti, Mnogo mi slika fali, Poziv – razorena želja za objavljivanjem u važnom časopisu – koji na različite, nerijetko i cinične načine problematiziraju suvremenu umjetnost, ili afirmiraju temeljne kršćanske vrijednosti.

Temeljnim kršćanskim vrijednostima, i svim ostalim porukama ovih kolaža, suprotiva su crne plohe koje na kolažu simboliziraju redukciju – crne siluete ljudskog lika ili zgrade/kuće koje, u živopisnost i kolorističku razbarušenost što ga u kolažu stvaraju fotografije, unose smirujući pesimistički ugođaj i crne misli, primjerice o podvojenosti, krhkoj osobnosti, i strukturi čovjeka. Martek kao da sugerira kako se u svakom pojedincu – u svakom trenutku – izmjenjuju oprečna raspoloženja, i pojedinac, primjerice, ništa ne može čvrsto definirati, ne može biti dosljedan niti u optimizmu niti u pesimizmu. Zapravo, ni u čemu vezanom za ono što se događa ljudskom biću ne može biti kontinuiteta niti dosljednosti – čovjek jedino može svjedočiti neprestanu i brzu promjenu svega u njemu i oko njega, te referirati o stanju upitnosti, neizvjesnosti i destabilizacije.

Martekove kolaže iščitavamo i na drugim značenjskim razinama, primjerice, kao iskaz o sličnoj spoznajnoj situaciji i u umjetnosti, koja „boluje“ od toga da se ne može semantički kodificirati, klišeizirati, a nekmoli petrificirati, pa receptor nikad nije ni blizu definitivnim značenjima bilo kojega umjetničkog poslanja, niti može dokučiti njegov konačan kontekst – sve je fluxus, varijabilnost, sve neprestano teče u svojim semantičkim i simboličkim neodređenostima i nedorečenostima, a spajanje i umnožavanje tih fluktuirajućih i uzbibanih materijala receptoru neprestano nudi sve novije i novije konstelacije i priče. Stoga, Martek motritelju sugerira da se ne obeshrabruje, nego da sizifovski – sam za sebe – pokuša pronaći značenja njegovih umjetničkih napora.


Boris Demur

SPIRALNA FRAKTALNA MEMORIJA

Demur ni ovaj put – formalno gledajući – ikonografski ne odustaje od spirale, čiji je oblik od 1983. prihvatio kao znak vlastita djela, i od kojega više neće odstupiti. Spirala je imanentna svakom kretanju, a na svojim crtežima – ostvarenim rukom i ljubičastom bojom – slikar progovara o čudnovatim i fluidnim oblicima kretanja svega u prirodi, pa tako i ljudskog ponašanja, mišljenja i izražavanja.

Očito je da Demur jedno vrijeme nije slikao, pa si je sada „dao oduška“, sačuvavši uvjerljivost i iskrenost. Odlučivši se za motiv „spiralne fraktalne memorije“, Demur nanovo afirmira materijalnu praksu slikarstva koja omogućava projektivnost slike kao uzorka iznad i izvan realnosti, nastavlja njegovati, u vlastitu rukopisu, nikad pokolebano povjerenje u visoki spiritualni doseg nepredmetne umjetnosti. Ono što je Maljeviču bio crni ili bijeli kvadrat na bijelom, Kniferu crno-bijeli meandar, Demuru je – po materijalnom i duhovnom korpusu, dubini teme, širini zamisli, estetskoj osjetljivosti, raspoloživim imaginativnim sposobnostima, suverenošću u razradama motiva – spirala, znak apsolutne supremacije duhovnoga u umjetnosti. Spiralom počinje prividno tiha, ali zapravo vrlo strastvena, uzbudljiva, neponovljiva i iznimno osobna Demurova avantura. Podigavši motiv spirale od ornamenta do znaka i simbola, razvijajući taj podatni motiv u mnoštvu uvijek drukčijih razrada i inačica, Demur dokazuje neiscrpnost označevateljskih potencijala vlastita karakterističnog idioma.
Ali, najveći pothvat i doseg Demurova slikarstva jest, što jedan motiv uspijeva ispuniti dubokim spiritualnim sadržajem – kao što je sličnim sadržajem Yves Klein znao ispuniti svoj plavi monokrom, ili pak Piero Manzoni svoj bijeli akrom, nerijetko ga uzdižući do metafizičke, spiritualne i sublimne razine.

Ni na najnovijim crtežima nema deskriptivnih ni narativnih sedimentacija niti retorike – samo slobodno prostiranje linija koje se strukturiraju u oblike i konglomerate neke mase. Doživljaj i percepcija ovih crteža mogući su tek metaforički, čista i neopterećena motriteljeva duha i bez ikonografskih konotacija, kao priča o primarnim vibracijama i pokretačkim energijama Svijeta, ako hoćemo i Kozmosa. Vizualizirajući – rukom, u likvidu ljubičaste boje – vlastitu viziju „spiralne fraktalne memorije“, Demur se uporno odriče statičnosti slikarskog kadra, ustrajava na pokretu, dinamici, pojmu kretanja, vibrirajućem i neprestano pokretljivu polju. Njegovi najnoviji konglomerati dinamična uzgibana crtovlja u uzajamnim odnosima stvaraju dinamizirane i delikatne kompozicijske sustave u nedefiniranim i neograničenim prostorima, ali redovito u akceleraciji. Ritmički uzgibanim crtovljem, titravim i vrtložnim znakovljem nastalim transformacijama i promjenama konfiguracije crtovlja, dinamizira cijeli vizualni sklop, stvara izuzetan dojam oživljena, pobuđena i dinamična kretanja, u svim smjerovima – naprijed i natrag, prema unutra i prema van – dokumentirajući tako i neizmjerljivost, i nedokučivost prostora Svijeta. Slikar kao da želi reći da jedino postoje vrijeme, prostor i pokret. Površine Demurovih crteža prostori su pulsiranja uzgibanih oblika, fluidnih, energičnih, nemirnih i uzavrelih ljubičastih nakupina – ponekad uz apostrofiranje robusne, žitke pikturalne materije, grube, sirove, ali uvijek ostvarene strašću – koje simboliziraju svako kretanje, pa tako i funkcioniranje „spiralne fraktalne memorije“, koju nazivom ciklusa sugerira autor.

U prvom dijelu ciklusa crteža Demur stvara gušće i zasićenije – ponekad se te formacije doimaju nabijenima, kao da će izletjeti iz slikanog polja – a u drugome rjeđe, prozračne i rahle konfiguracije crtovlja. Uvijek je riječ o kinetičkim formacijama neke materije koja se, iz samo sebi transparentnih razloga i od sebi znanih supstancija, strukturira u zamašnu kinetičnost, i hitro kreće kroz prostor i vrijeme, o nečemu brzom i protočnom, koje barem pulsira i nikada ne miruje. „Spiralna fraktalna memorija“, splet je asocijacija i impulsa materije pomoću čega se, drži Demur, strukturira i memorija, ali i uopće protok svake materije – u raznim oblicima, formacijama, konglomeratima i kretanjima, redovito u jedinstvenim akceleracijama i agilnim putanjama koje receptor razlikuje kao različite vizualizacije.

Zamašnom kinetičnosti Demur – slikar-mislilac – kao da želi izgraditi ideju o pokretu kao zamašnjaku svega postojećeg i učiniti je slikarskom paradigmom, načelom zbivanja i odolijevanja nestajanju. Jednako tako, Demurove najnovije crteže čitamo i kao pokretanje pitanja o letu, uzgonu ljudskih htijenja.


Boris Demur

UTOPIJSKA PROJEKTIVNOST UMJETNIČKOG POSLANJA

Odlukom da ponovno zajedno izlažu, dvojica autora, pred motritelja i interpretatora njihovih htijenja i postignuća, postavljaju i pitanje sličnosti morfologija koja ih je motivirala na zajednički galerijski istup.

Sličnost dvaju rukopisa – općenito uzevši – proizlazi iz činjenice da nastaju u doba umjetnosti poslije postmoderne, u epohi umjetnosti u doba kulture. U svijesti ove dvojice stvaratelja još uvijek, u velikoj mjeri, vladaju estetički kanoni, iskustva i nadasve vrijednosti modernizma, poglavito modernističke „dogme“ o jedinstvenosti i koherentnosti umjetničkog djela. Priroda i svemir, ovozemaljsko i kozmičko, konkretno poznato i ono udaljeno, duhovno i za čovjeka fizički neshvatljivo, izazovi su dvojici kolega i vršnjaka, i poticaji za samoispitivanje.

U svojim pregnućima – utemeljenima na jakom konceptualnom naboju – obojica autora – svjesni izuzetne posebnosti umjetnosti u odnosu na svijet (politiku, svakodnevicu, religiju, znanost, filozofiju…) – prostor svoga djelovanja definiraju kao svijet autonomije umjetničkog čina, koji mirno i postojano traje, zaklonjen od dnevnih zbivanja. Njihova su, na ovoj izložbi pokazana ostvarenja, dakle, međusobno bliska najvećma po izuzetosti iz konteksta svakodnevice, spiritualnim sadržajima, proživljenošću i vjerovanju u (preostalu) moć i relevanciju umjetnosti.

Na civilizacijskoj stepenici na kojoj se nalazimo, velik broj čimbenika promijenio je ideju umjetnosti. Suvremena umjetnička pregnuća, sve smo prisiljeniji iščitavati kao izvješća o stanju društva. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća među autorima iz svih dijelova svijeta razvila se, iskristalizirala i plodonosno usmjerila nova svijest o odnosu između egzistencijalnog iskustva u vremenu i prostoru i njegova simboličkog, konceptualnog i materijalnog posredovanja likovno-umjetničkim sredstvima. Današnja umjetnička praksa, dakle, vjeruje u svrsishodnost vlastita društvenog i političkog angažmana i tom potencijalu nastoji pridati značenje. Dakako, u tijesnu dodiru sa stvarnošću, umjetnost je izgubila dignitet, integritet, sublimaciju, simbolizaciju i nadasve auru i alkemijsku dimenziju – sve je postalo kultura, estetika i dizajn, a sve to, zato, što umjetnost nije omeđena.

Na ovoj izložbi – kod oba autora – primjećujemo, slobodno možemo reći, idealističku želju za redefiniranjem i revitaliziranjem karizmatične funkcije umjetnosti i njezinih protagonista u društvu. Zajedničkom izložbom Demur i Martek postuliraju osobu Umjetnika – on je nužna pretpostavka podrijetla ne samo umjetničke proizvodnje, nego i njezine recepcije. Umjetnost mora svjedočiti i čuvati čovjekovu višeslojnost kako on ne bi spao na samo jednu dimenziju – konzumenta beskrajnog lagera robe koja mu se bjesomučno nudi. Za obojicu naših umjetnika, umjetnost je djelatnost koja bi trebala očitovati stalnu snagu želje za aurom unikatne jedinstvenosti, uzvišenosti, autentičnosti, stvaralačke invencije i vrijednosti, kao mjesto najvišega, kultnoga ljudskoga kreativnog uzdignuća i sjaja, područje fantazije, irealnog i fiktivnog, arhaičnog i arhetipskog. Umjetnost je u njihovim očima plod umjetnikove lucidne i imaginativne individualne spoznaje svijeta, potrebe za naglašavanjem vlastite individualne, svagda neponovljive sudbine. Obojica vjeruju u specifičnost jezika plastičkih umjetnosti, u prepoznatljive osobine ličnosti umjetnika, u aspekte njihove personalnosti, u pozitivni elitizam vrhunskih imena, u neomeđenost, nezavršenost, beskrajnost i utopijsku projektivnost umjetničkog poslanja. „Ne smijemo se prepustiti bujici života. Umjetnik treba biti romantičan, idealist, senzibilan, nježan, ponizan“, poručuje Martek.

Ivica Župan


Boris Demur
.

BORIS DEMUR


Boris Demur

SPIRALNA FRAKTALNA ARTMEMORIJA
(neki autocitati od 1964. godine)

ustao sam kasno… vrijeme je oblačno i hladno… tokom popodneva mi je bilo dosadno, te sam vrijeme prikratio radeći mali notes za bilješke… (13. XII. 1964.)

ima lijepu ruku… još uvijek sa blagim crtama… fini dugi prsti brzih pokreta… tako izgleda ruka… (7. IX. 1964.)

osjećam neobičnu tugu i tragove razdražljivosti… koračam od ugla do ugla, koračam, koračam, koračam. zatim promatram polako olovno teško spuštanje te meni jezive tame… (IX. 1965.)

isto sve nije u redu, izgorjeli od stalnog dodira, eto tako izgledaju… (6. IV. 1965.)

nigdje nikoga, sve je mirno, tiho, sanjivo. palim televizor, dosadno. uključujem radio, monotonije je čas… i napokon tonem, polako, polako tonem u mirno nepomično i tiho, tiho posve tiho more sna.

(IX. 1965. početak osmog razreda, znam, četrnaest mi je godina i postajem slikar, posvetiti život slikarstvu svijesno… i pisanju. to je jedina stvarna potreba… rock, duga kosa, cure…) (jesen 1965.)

obožavam slikati drškama kistova naopako u puno mase tempera. Jako uzbudljivo. razred gleda kako slikam i dodaje mi još tempera kada svoje na brzinu potrošim. u mojem 8. a) razredu zovu me van gogh sa rock dugom crvenom kosom i znaju da sam postao slikar. volim pod velikim odmorom na hodniku škole čitati svoju modernu poeziju slobodnog stiha i meni polurazumljivu, ali zapisujem sa uzbuđenjem, velikim zanosom slike, događaje, ideje, atmosfere, kratko. (V. 1966.)

unatoč ljubavi bili su mi teški. najveći užitak vinuti se u nebo – letim i uživam po nebeski m prostranstvima –
– slatki časovi koje provodim u nebu –
– no, to me ne zabrinjava jer ja zaslužujem mali odmor. (14. III. 1966.)

ja sam – ništa – ne mogu – sutra –
– oko samoga sebe – razočaranje –
– volim – ne – zašto – umirem –
– ništa od toga – ah (V. 1966.)

krećem – kuda – došao sam – nostalgija –
– ipak – ali ne – soba – probaj sam –
– gledam – gomila – sve je praznina (V. 1966.)

gledam – nema – u uglu – možda –
– preko puta – borba – predaja –
– ne – sve to sam – ali ništa –
– možda će biti (V. 1966.)

ja podstičem samo na
činjenice, ne na iluzije…
(1975. diplomska godina likovne akademije)

činjenica = činjenica
činjenica nije iluzionistička –
– činjenica nije manipulativna –
– rad sebe objašnjava jer je činjenica – analiza rada kao poistovjećenog mišljenja i prakse i čitanja (1976.)

ovim radom isključene su sve pretpostavke iluzioniranja ili simboliziranja pomoću ideje ili materijala – ovima radom mišljenje i praksa su poistovjećeni – rad u svakom trenu može biti završen –
– rad u svakom trenu mo (1976.)

ponekad neke pahuljice padaju u spiralama… ponekad neke pahuljice dolaze u spiralama (XI./XII. 1982.)
(prvi zimski snijeg 1982. godine u studentskom centru popodne birtija, zagreb)…

to je spiralna artmemorija…
počeci tinejdžerski u kojima se još uvijek prepoznajem –
– nema proricanja tinejdžerstva –
– isto uzbuđenje umjetnosti i jedini razlog umjetnosti to je uzbuđenje… cijelog bića… nikada dovoljno… nikada kraja… spiralne difuzne putanje tog unutarnjeg osobnog intimnog kozmosa… spiralne subjektivne kozmogonije kada su sada i ovdje isprepleteni sa uvijek i svuda spiralno…

Boris Demur
Zagreb, X. 2009.

Popis izloženih radova:
1.-16. Iz ciklusa Spiralna fraktalna artmemorija, 2009., akril na polukartonu, 100×70 cm

Boris Demur rođen je 1951. u Zagrebu. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je slikarstvo 1975. (prof. R. Goldoni) i grafiku 1977. (prof. A. Kinert). Od 1975. do 1977. suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića. Samostalno izlaže od 1977. Od 1975. sudjelovao je na 384 skupne izložbe u zemlji i inozemstvu, i održao 83 samostalne izložbe i 112 samostalnih akcija i performancea. Bavi se teorijom slikarstva i umjetnosti, a tekstove je objavljivao u stručnim časopisima, radiju i televiziji. Od 1983. kontinuirano piše i objavljuje Spiralne proglase, kojih je ostvario nekoliko stotina. Boravio je na kraćim i dužim studijskim i umjetničkim usavršavanjima: Rim, Venecija, Pariz, Amsterdam, Beč, Verona, Sao Paulo, Guaruja (Santos) Heidelberg, Frankfurt. Godine 1996. sudjelovao je kao hrvatski predstavnik na 23. međunarodnom bijenalu u Sao Paulu. Iste je godine odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. S Vladom Martekom je tiskao zajedničku knjigu …Tako sam postao spiralna ideja u magli i košmaru iluzija…/Pazi, oštri tekstovi i, potom, zajedničku grafičku mapu. Zajedničku knjigu tekstova objavio je i s Željkom Jermanom. O njegovu radu objavljena je monografija Boris Demur – Spiralni ciklus, Ivice Župana. Za Retrospektivu (1970–2000), koja je postavljena 2004. u zagrebačkoj Modernoj galeriji, primio je Nagradu HDLU-a za najbolju godišnju izložbu.


.
VLADO MARTEK

PREDMANIFEST
Idealiziram granicu između umjetnosti i života

Hajde da ne budemo naivni i time protiv svake granice. Inače to ima prođu na sakralnom liberalnom tržištu. Otpori su unovčeni ukoliko njihovi nositelji nisu prilično osvješteni. U tome smislu sjetimo se biblijske: …”sve je doduše dozvoljeno ali nije sve na dobrobit.” Dalje možemo tvrditi: samo oni koji su nadišli granice, kao bujica vode, mogu i stvarati (opet) granice, poželjne i na korist svijesti. I to ukazujuće granice, tzv. PREDGRANICE.

Poželjna je granica (recimo poetski: od šlapa i gnijezda) između umjetnosti i života. Podržavana granica koja zaustavlja automatizam, njenu neomeđenost i njene klopke u vidu skroz nesvjesnih dionica. Sirenski zov tehnologije stalno i najnovijih mogućnosti nerazrješiva je enigma za umjetnika. On, recimo da zna kako treba biti oprezan ili to sluti. Ovo zvuči sitničavo, zar ne? Ali i spasonosno barem za cjeloviti, puni osjećaj slobodnog djelovanja, što je alfa i omega svijeta umjetnosti. Karijera i ostale ego-prtljage imaju svoju specifičnu težinu smisla, ali to nikako ne može biti najdraža meta jednog umjetnika kome gori srce radi ravnoteže ideje i materije. (Moramo biti starinski, stvar je loša za amanet umjetnosti).

Poštivajući i respektirajući poželjnu granicu između umjetnosti i života (te stajući u trenutku na stranu podjele, djeljenja, nejedinstva), a nalazeći se na kraju avanture njihova višeaspektnog mješanja, od 60-tih prošlog stoljeća, zadobiva se u gro planu: carstvo umjetnosti kao nemogući, nemoguće opisivi dignitet. Istina, pobuna, kritička svijest, sloboda djelovanja, odgovornost, radosni aktivizam mogu biti omeđeni, a omeđeno je jako jer je koncentrirano, gusto…

Znamo: ako se ne dogodi, ako li, izostane simbolizacija/sublimacija – nema umjetničkog djela. To se može eksplicirati na različitim razinama…. Pametni uvid nas oslobađa dileme i dihotomije: forma-sadržaj. Nastupa razlika umjesto identiteta. To je važno. Umjetnost ljudskih prava, pa ekologije, pa ugroženih skupina, zatim i drugih manje-više relacijskih “estetika” , predočava uzimanje ponuđenog i kulturalnog umjesto izabranog te se povijest umjetnosti zbiva sa predviđenim nepredvidljivostima. Uostalom, ponuđena je kost demokracije (vrlo upitne prakse), kost napretka (idola­trija ekstra prerušena) itd. Ali, srećom, u slavu ravnoteže – diše i svi­jest o umjetnosti kao alkemiji mijene transfera i tranzicije, svijest potrebnoj hrabrosti žrtvovanja sebičnih/nižih ciljeva, za koje se tako lako prodati i koji svjetlucaju kao plijen pred vranom.
Poželjna granica između umjetnosti i života, koliko god emitirala asketizam i samožrtvovanje, te svjetlucala sa iluzijom konzervativa, ipak znači sve ono, predstavlja sve ono što je na početku lako i privlačno a na posljetku – gorko i lažno. Obratni korak donosi odgovornost (povezanost) i znanje dara teritorija, a kojoj granice/međe zna samo suosjećajna odgovorna antikapitalistička sloboda.

Pregled svijeta umjetnosti od druge polovice XX stoljeća pa do sada, učestalo iznosi na vidjelo kobnu neučinkovitost miksa života i umjetnosti, posvemašnju alibičnost i pasatizam. Rekli bismo: sijaset tamnih neprozirnih alibija za sebičnu nemoć, koja po naravi sebe, na zabavu svih građana, spaja umjetnika i potrošača u amalgam zabavnosti (funny).

Baš, eto, idealiziram granicu između umjetnosti koja svakog čuva od onog nabrojanog u tekstu koje je loše, a kao da ga izručuje svemu onom dobrom koje je u tekstu Predmanifesta naznačeno.

V. Martek. 2009.

Popis izloženih radova:
1.-14. Iz ciklusa Ili laž ili gnijezdo, 2009., tehnika kolaža (fotografije, akrilik, platno), 12x(100×70 cm) i 2x(50x35cm)

Vlado Martek, pjesnik, konceptualni umjetnik, slikar i esejist rođen je 1951. u Zagrebu. Književnost i filozofiju diplomirao je 1976. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U početku se bavio vizualnom i konkretnom poezijom, a od polovice 1970-ih konceptualizmom, akcionizmom (s Grupom šestorice autora), umjetničkim knjigama, te out of printom (18 samizdata, leci, plakati, razglednice). Od početka 1980-ih bavi se slikarstvom, kiparstvom i grafikom. U Beču 1990., u Museumu des 20. Jahrhunderts, izlaže na skupnoj izložbi Zeichen in Fluss. Tijekom 1997. boravi u Lyonu, gdje priređuje izložbu. Sudionik je autorske izložbe Renea Blocka In der Schluchten des Balkan postavljene 2003. u Kasselu. U posljednje doba vraća se projektima u duhu konceptualizma. Objavio je sedam knjiga – zbirke poezije, zbirke tekstova, knjiga eseja o suvremenoj umjetnosti, te dva autorska izdanja grafičkih mapa. Godine 2002. objavljena je, iz pera Miška Šuvakovića, monografija Martek – fatalne figure umjetnika, a 2008. zagrebačka Moderna galerija postavila mu je retrospektivnu izložbu Vlado Martek (1973 – 2007). U časopisima i katalozima piše tekstove i kritike o likovnoj praksi. Živi u Zagrebu.

Izložba je potpomognuta sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.


Snimio: Željko Šturlić


(iz knjige dojmova)