Donata Krznarić 2010

DONATA KRZNARIĆ

Dot ´till you drop - 12. 4. – 29. 4. 2010.


Ja Pinokio, 2009./2010., diptih, akril na platnu, 2x100x100 cm

SRICANJE OKOM

Slike Donate Krznarić nastaju prema matematički egzaktnom postupku: točkasta struktura predviđena je prethodnim crtežom odnosno unaprijed zadanom kolorističkom shemom čiji osnovni kriterij predstavlja suprotstavljanje komplementarnog para boja. U točkastom tkivu cjeline, motiv se izdvaja na temelju te elementarne distinkcije – ton rezerviran za motiv odnosno točke na mjestu motiva, neće se pojaviti u ostatku polja slike ispunjenog točkama u komplementarnom tonu, međusobno više ili manje različitih po intenzitetu i svjetlini. Eventualno pojavljivanje nekog sekundarnog rezona u raspoređivanju boja – primjerice, simuliranje maskirnog uzorka ubacivanjem točaka maksimalno rasvijetljenog osnovnoga tona ili pak rahljenje monokromnih aglomeracija točkama crne boje – neće dovesti u pitanje tu osnovnu, izričitu distinkciju komplementarne suprotstavljenosti tonova.

Princip prema kojem gradi svoje slike Donata Krznarić je preuzela iz sistema razrađenog za potrebe testiranja daltonizma. Posrijedi su, naime, tzv. Ishihara testovi u kojima se unutar točkastog uzorka obično nalazi brojčana znamenka sastavljena od točaka različite boje od onih koje ju okružuju; ovisno o tome koji broj ispitanik vidi i vidi li ga uopće, otkriva se stupanj daltonizma. Budući da i sama, naime, ne razlikuje određeni spektar zelene i crvene boje, primjenom analognog postupka Donata zapravo slika sliku koju sama ne vidi – premda pojedinačno razlikuje tonove, Donata ne može razlučiti motiv sagledavajući cjelinu sastavljenu od problematične kombinacije boja. Preciznije, dimenzija za koju je Donata u kontekstu slike kao cjeline prikraćena, upravo je referentna dimenzija odnosno razina na kojoj slika prikazuje određeni sadržaj. Tradicionalno načelo mimeze, po kojem je svaki prikaz odnosno slika oponašanje zbilje, za Donatu je realno neprovedivo kao spoznajno-operativni postupak – tek raščlambom predodžbe na matematički algoritam, ona postiže iluzionistički efekt koji drugi prepoznaju kao geštaltnim opažajem danu cjelinu.

Na svojoj bitnoj, umjetničkoj razini, slikarstvo Donate Krznarić stoga nam se prvenstveno obraća svojim konceptom, a tek sekundarno estetskim dojmom. Problem koji konceptualno postavlja nije klasični ontološki problem uvjeta mogućnosti ljudske spoznaje, već je problem bitno etičkog karaktera. Puka konstatacija da su svi simbolički sistemi, pa tako i sistemi predočavanja zbilje, neminovno arbitrarni, dakle, da podrazumijevaju posvemašnju nasumičnost, zaključivanje ne vodi u agnosticizam, nego u ovisnost spoznaje o komunikaciji. Ako nije bitno pitanje je li neka slika mimetički ispravna, nego prihvaća li se i pod kojim društvenim i povijesnim uvjetima kao spoznajno relevantna odnosno smislena, onda problem slikarstva Donate Krznarić sasvim očito nije problem istinitosti prikazivanja zbilje.

Apsurdno komplicirana procedura kojom nastaju njezine slike da bi polučile jedan, zapravo krajnje jednostavan prikazivački učinak, usporediv je s naporom sricanja: da bi zaustila nešto tako elementarno kao samoglasnik “A” ili suglasnik “B”, Donata Krznarić se podvrgava nemalo monotonom, vremenski dugotrajnom i mazohističkom procesu slikarske artikulacije nekog minimalnog sižea. Premda se prividno doima analitičkim, njezin je slikarski postupak bitno određen ekspresivnom funkcijom; isključivo razumije li se kao napor izražavanja i uspostave komunikacije, a ne razmatranje propozicija za prikazivanje svijeta, njen se slikarski prosede neće doimati apsurdno razvedenim u odnosu na elementarnost informacije koju slika pruža na referentnoj razini. Jer, bez obzira na slikarsku akrobaciju, funkciju prikazivanja sadržaja u konačnici će preuzeti opet linearni crtež – čitav koloristički program poduzet je da bi se zaobilaznim putem došlo do pretpostavke od koje se krenulo. Boja zapravo ne opisuje motiv, nego ga isključivo delimitira, razlikuje od podloge, uspostavljajući ga kao linearni znak. Uspješnost kalkulacije, međutim, autorica povjerava nama; daleko od lakog sagledavanja, i nama će također biti potreban određeni angažman da iz poentilističkog totaliteta slike razlučimo linearnu shemu zadanog motiva (drvored, šuma, lik Pinokija), čija nepretencioznost samo ističe višak napora uloženog u prepoznavanje. I upravo taj napor investiran u samu komunikaciju, kapitalni je dobitak cijelog pothvata: kao što razumijevanje ne ovisi o izvjesnosti jezika kojim ciljamo na zbilju, već o strpljivosti slušanja, uspjeh prikazivanja ne ovisi o točnosti prikaza, već o susretljivosti pogleda – vidjeti možemo samo jedini pored drugih i jedni za druge; u samoći, postoji samo sljepilo.

Ivana Mance


Ja Pinokio, (detalj I), 2009./2010.

Popis izloženih radova:
1. Bez naziva, 2009., akril na platnu, 60×60 cm
2. Ja Pinokio, 2009., akril na platnu, 2x100x100 cm
3. Pointeless, 2010., akril na platnu, 140×240 cm
4. Ishihara, 2007., akril na platnu, 3x150x150 cm
5. Linija manjeg otpora, 2010., akril na platnu,  3x50x100 cm


Ja Pinokio, (detalj II), 2009./2010.

Donata Krznarić rođena je 1981. godine u Zagrebu, gdje se i školovala. Maturirala je 1999. godine na prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji. Akademiju likovnih umjetnosti upisala je 2001. godine, smjer slikarstvo. Diplomirala je 2007. godine u klasi profesora Zlatka Kesera. Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi. Živi i radi u Zagrebu.

Skupne izložbe:
2004. Salon odbijenih, Tvornica Jedinstvo, Galerija Močvara, Zagreb
2004. Pasionska baština, Galerija Kristofor Stanković, Zagreb
2003. Izložba studenata ALU, Klub Saloon, Zagreb


Linija manjeg otpora, 2010., akril na platnu,  3x50x100 cm


Pointeless, 2010., akril na platnu, 140×240 cm


(iz knjige dojmova)

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.