Nikolina Starčević 2011

NIKOLINA STARČEVIĆ

Skrivene priče – 19. 9. – 29. 9. 2011.
.

Za kišnog dana, 2009., ulje na platnu, 120×100 cm
.
Skrivene priče
.
Slikarstvo je stvaranje estetskog učinka tragom boja na platnu, proizvodnja fascinacije u manipulaciji masnim uljanim mrljama. Slike pred nama svojom tehnikom podsjećaju i naglašavaju tu istinu. Umjetnica radi prikaze u kojima se konture fragmentiranih likova mute i postaju nejasne u nedefiniranim prostorima, artikuliranim samo kolorističkim toniranjem. Raspon boja na slikama je uglavnom ograničen: slike iz plesnih ciklusa su rađene u ljubičastim nijansama, od tamnoljubičaste do ružičaste; eksterijeri su rađeni uglavnom u sivoplavim nijansama, s rijetkim intenzivnim akcentuacijama u nekim drugim bojama. Ono što povezuje sve slike Nikoline Starčević, uz njezin već opisani stil, to jest slikarski rukopis, jest njezin tretman ljudskih figura koje su uvijek prisutne na platnima, ali rezane na bizarne načine (u slikama plesa iznad koljena ili u struku, na slikama ulica prikazuje fragmente nogu šetača, čak i bez njihova gornjeg fizičkog nastavka), a rijetke figure dane u cijelosti (slike Mama, Kišni čovjek) svedene su na siluete.

Podijelimo sada, za korist ovoga teksta, njezino ovdje predstavljeno stvaralaštvo na tri prethodno navedene cjeline: ples, eksterijeri (ulični prizori) i dva platna koja bi se mogla nazvati interijerima.

Prva skupina prikazuje noge plesača u različitim pozama. Ples koji je starim plemenima služio u svrhe kohezije zajednice ili zavođenja, jednaku funkciju ima u suvremenom dobu, a to je i tema koja zaokuplja autoricu. Svaka slika prikazuje vertikalne forme – ljudskih nogu zaustavljene u neobičnim položajima. Umjetnica prikazuje ples uzimajući jedan detalj iz cjeline povezanih pokreta i u njemu pronalazi cijelu bit tog rituala. Kadriranje (fokus na noge) kao i boje plijene pozornost. Platna Nikoline Starčević odišu golemom živošću. S jedne strane to je zbog navedenog mrljastog načina slikanja koje ostavlja dojam kako je sve prekriveno koprenom kroz koju je teško nazrijeti čvrste oblike, a s druge strane tome pridonose i boje. Pozadina jednog triptiha je ljubičasta koja u paleti ove umjetnice prolazi sve tonove (od tamnoljubičaste do svijetle, ružičaste), a u drugome je osnova sivoplava, koju dijeli s uličnim prizorima. Boja (posebno tonovi ljubičaste) sugerira živost i pokrenutost, a u kombinaciji s načinom slikanja koje razbija pozadinu u mnoštvo sitnih poteza – mrlja, dobiva se dojam titravosti, treperenja, nestalnosti. Ljudske su noge u svojevrsnom grču, ali gube dojam čvrstoće u potezima i prelaze u živahnu pozadinu. To je zapravo osnova plesa koju nam je autorica tako uspješno prenijela na svojim platnima.

Ulične scene nastavljaju se na tradiciju prikaza dinamike urbanog života u njegovu fragmentu (prisutnu od impresionizma). Na podlozi plavičaste boje vide se ljudske figure (uglavnom njihove noge, rezane slično kao i u plesnom ciklusu). Slike invociraju ulicu na kiši sa svim svojim odličjima poznatim svakome stanovniku grada. Kiša za šetače znači užurbanost i neobičan dojam zgušnjavanja samog prostora, a pravim flanerima (koji su se na njoj zatekli bez kišobrana) ona je i ispit poznavanja gradskih ulica, dok žure najkraćim putem ka svome cilju, ili barem privremenom zaklonu. Hrvatska povijest umjetnosti poznaje antologijski prikaz kišne ulice u malom ulju Milana Steinera, Na kiši iz 1918. godine, na kojemu je zgusnuta atmosfera tretirana upravo poput plavosive mrene koja sve stvari čini mutnima i daje poseban vizualni doživljaj. Nemoguće je oteti se dojmu da je i naša umjetnica svoje slike radila upravo pod utjecajem istih dojmova kao i Steiner, jer tim djelima njezin karakterističan rukopis upotrijebljen je u cilju postizanja istih senzacija. Na slikama kišne ulice prisutni su i akcenti plave, žute, zelene, koji se kao usamljeni potezi provlače nejasnim prostorima kišnih ulica (poput puževa koje kiša privlači van). Oni pridonose prizoru sveukupne dinamike noćnog života velegrada.

Autorica izlaže i neke od svojih prizora interijera: senzualni Autoportret sa crvenim ružem u jakom repoussoiru na kojemu se vidi tek djelić autoričina lica i sliku Mama, na kojoj se naslovni lik skriva iza zavjese. Skrivanja su na do sada opisanim slikama bila na formalnoj razini (rukopisom), a ovdje je ono učinjeno doslovno. I tom slikom vlada monokromija utišanih zemljanih tonova, karakteristična za interijere njemačkog romantizma Friedricha i von Menzela, jer te boje sugeriraju smirenost, ali i sjetno raspoloženje, povučenost u vlastiti mentalni interijer. Svojim Autoportretom umjetnica nas poziva u prostor svoje sobe koji dominira platnom, a gesta njezinoga lica može se pročitati kao poljubac upućen gledateljima. Plesom i pusama sa svojih platana, slikanim nježnim i gustim rukopisom, Nikolina Starčević nas upravo slikarski zavodi, i to čini vrlo uspješno.

Feđa Gavrilović


Mama, 2008., ulje na platnu, 120×100 cm


Žamor, 2009., ulje na platnu, 120×100 cm

Popis izloženih radova:
1. Intimno (autoportret s crvenim ružem), 2008., ulje na platnu, 120×100 cm
2. Trajekt, 2008., ulje na platnu, 150×100 cm
3. Martina obuva čizmu, 2008., ulje na platnu, 80×60 cm
4. Mama, 2008., ulje na platnu, 120×100 cm
5. Moja ekipa, 2008., ulje na platnu, 120×100 cm
6. Kišni čovjek, 2008., ulje na platnu, 120×100 cm
7. Kišni ljudi, 2008., ulje na platnu, 150×100 cm
8. Noćni ljudi, 2008., ulje na platnu, 150×100 cm
9. Ples, 2009., ulje na kaširanom platnu, 33x24x3 cm, triptih
10. Žamor, 2009., ulje na platnu, 120×100 cm
11. Subotom uvečer, 2009., ulje na platnu, 150×100 cm
12. Za kišnog dana, 2009., ulje na platnu, 120×100 cm
13. Plesni triptih, 2010., ulje na platnu, 150x100x3 cm, triptih
14. Auto, 2011., ulje na kaširanom platnu, 30×24 cm


Kišni čovjek, 2008., ulje na platnu, 120×100 cm

Nikolina Starčević rođena je 1986. godine u Vinkovcima. Od 2001. do 2005. godine završila je Gimnaziju M. A. Reljković u Vinkovcima, opći smjer. Zatim upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2010. diplomirala je slikarstvo u klasi profesora Zlatka Kauzlarića Atača. Živi i radi u Vinkovcima.

Samostalne izložbe:
2011. Gradski muzej, Vinkovci
2011. Galerija Slavko Kopač, Vinkovci
2011. Skrivene priče, Galerija Vladimir Filakovac, Zagreb

Skupne izložbe:
2006. Galerija Slavko Kopač, Vinkovci
2008. Festival Cib-art, Vinkovci
2008. Školski muzej, Zagreb
2008. Na prvi pogled, Društvo arhitekata Zagreb, Zagreb
2008. Konzumiraj art, 5. velesajam kulture, Studentski centar, Zagreb
2009. Drugo lice Ilice, Galerija Pravi put, Zagreb
2009. Alegorija lica, hotel Westin, Zagreb
2009. 1. Danube biennale, Muzej Danubiana, Bratislava, Slovačka
2010. Vinkovački umjetnici svome gradu, Galerija Slavko Kopač, Vinkovci


Plesni triptih, 2010., ulje/platno, 150x400x3 cm

fotografije s otvorenja izložbe


(iz knjige dojmova)

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.