Izložba Alberta Kinerta

ALBERT KINERT

Slike i pjesme – 8. 12. – 30. 12. 2014.

Albert Kinert – minijaturist velikog formata

Da bi se potpuno spoznalo slikarstvo Alberta Kinerta, osobito erotska dionica, potrebno je pročitati njegovu poeziju sabranu pod naslovom “Psovka od ljubavi” (Zagreb, Mladost, 1988.), kao i umjetnikove zapise kojima povjesničarima umjetnosti predaje ključeve za razumijevanje njegova djela. Svaki od njih otključava jedna moguća vrata interpretacije, kroz koja se otvara široki pogled na ovo jedinstveno i nadasve izvorno slikarstvo.

Jedan od tih ključeva otvara pogled na brazgotine i ožiljke koje život ispisuje istodobno po zemlji, kamenju, pijesku i oblacima, kao i po umjetnikovoj koži, i iznutra, po duši, srcu, venama. Unutarnji i vanjski umjetnikov svijet prožimaju se do neraskidivosti. I svako je iskustvo uspon-pad i prkos, svako novo sjedinjenje traganje za višim i dubljim prožimanjem, za gutanjem i nestajanjem, za potpunošću:

“Neću Te povrijediti/i obnažit tvoju čednost, draga./Proždrijet ću te sa odjećom/i cipelama/kao gladan jabuku/sa korom, peteljkom i košticama.” (Neću Te povrijediti)

Ili: …”Volio bih da sam planina na istoku, da spriječim sunce da Te rano budi./Ili da sam zrak što Te svu obuhvaća i svaku Tvoju vlas posebno./Volio bih da Te ispunim do Tvoje posljednje kapilare i da u tebi ne ostane mjesta ni za jednu želju, ni za jednu misao koja se ne odnosi na mene.” (Što bih volio)

Albert Kinert je majstor iluzija o beskrajnosti užitaka, o posvudašnjosti erotike koja je kao zrak i voda iz koje dotiču želje i nagoni. Njegova je upornost u tjelesnom užitku sizifovska. Ona nadrasta iskustva i proteže se čitavom Zemljom, te se uzdiže u bestežinsko stanje zadirući u pitanje smisla i ljubavi.

“Imam pet-šest želja. Ti/si prva. Zatim da me/voliš./Zatim da se/volimo mnogo. Zatim/dugo, dugo. Zatim/odmah poslije./Zatim da sve to/bude naše,/kao velika slatka bundeva sa/mnogo sjemenki što je u ovu/kasnu vruću jesen spremam/za zimnicu. Staračku zimnicu. (Imam pet-šest želja)

Strast, traganje i doživljaji, opetovanje, nadahnuće tajanstvenim tjesnacem, uzdigla je umjetnika iz tame i mraka gdje je “jeo trpke i gorke jedva jestive i teško probavljive plodove, pio jaka pića i slijedio jake emocije”. (Autoportret) Tek s mučnim iskustvima mogle su se ove erotske minijature podići u platonske zone novih spoznaja, u nirvanske dosege iskustva nad iskustvima, u Zaratustrine metamorfoze u kojem se miješaju osjećaji i želje, prerasta se iz tijela u planine, prolazi kroz sebstvo i plete obostranjsko u kratkotrajnim bljeskovima oslobađajućeg privida.

Kinertove slike erotskih maštarija zapravo su listovi Atlasa u kojima je on moreplovac-istraživač koji sam ucrtava stijene i otoke, kosture i taloge, mora, rijeke i pustinje i sitan svijet kentaura, pegaza, konja i koza, pijetlova i pasa, riba i kornjača, te ljudska i poluljudska stvorenja koja čine ono što im je rečeno odmah po Stvaranju: Idite i množite se.

Predani umjetnikovoj mašti čitamo tu geografiju koju formiraju žrtvovani gorostasni ovnovi i sasušene hobotnice, čiji su puzajući kraci i sisajući pipci onemoćali. Svijet je prepun lijepih djevojaka, božicâ ljepote, ljubavi, plodnosti i spolnosti koje izmamljuju požudu, prepuštaju se tjelesnim užicima, bježe prpošno ili lebde ravnopravno poput sinova svojih Kupida, Kama, Erosa, Amora (a zapravo su Hatore, Afrodite, Venere). U tim kartama osobite i osobne geografije plove oblaci, raspršeno je korijenje edenskog Drva života. Slučaj i namjera plutaju u bestežinskom stanju slobodni u prostorima naše i umjetnikove uobrazilje. To su karte intime u kojima strše krhotine poznato/nepoznatog svijeta, potopljenog plimama i naplavljenog osekama krvi, koja ispunja sva ta sićušna bića postavljena na stranputnici između Raja i Pakla.

Albert Kinert ne slika svečanost mogućeg Savršenstva dosegnutog seksualnim sladostrastima, niti njegovu iluziju. Slikajući minijaturne figurice na velikim formatima sva ta humanoidna i animalna stvorenja iskre radošću, poput svjetla prozora i uličnih lampi višemilijunskih velegradova, iza kojih se skriva ista igra neprestano obnavljajućih igrača. Umjetnik nas upozorava da to nisu slike za velike dvorane u kojima će brojna publika željno upijati proskribirane motive. On ih je namijenio paru očiju ili dva, onima koji će utonuti u mudrost slike i zagristi ponuđenu jabuku.

Kinert je slikar života kojem je ishod uvijek neizvjestan. Tako kaže. “Probudih se mahnit nakon lebdenja/probudih se opak/otrovan/ovako tresnut o zemlju/ovako okovan.” (Surovo jutro). Slikajući vlastitu poeziju, opjevao je svoje slike izbijajući svakom interpretatoru neke druge moguće argumente iz ruku. Napokon, umjetnik ne poriče svoju erotomansku opsesiju, naprotiv. Pomama i pohota ogleda se na slikama poput zrelih plodova prepoznatih u proricanjima iz kavenih taloga, uočenih iznenada u oštrim raspuklinama morskog kamenja, izgatanih obredno iz rasutih grančica, prorečenih sjemenkama. Izviruju iz olovnih struktura bačenih u vatru, uvijek na rubu sreće i prokletstva, uvijek kao ograđena zona manipulacija, svijet uguran između užitka i osude, sna i jave, uvijek kao umjetnikov izraz slobode i prkosa.

“Grizem, još uvijek grizem uzvraćam ugrize/životu što me proždire grist ću još i kad me/spale grist ću kao dim poslije/kad mi duša bude s dimom odletjela grist/ću gristi kao lug iz pepela.” (Grizem)

Kinertova seksološka opsjenutost gdjekad bljesne ironijom i šalom kao u pjesmi “Volio sam, gorio sam”:.. “A kad izgorim do kraja/želio bih da noć bude vjetrovita/i ponese moj pepeo pred Tvoje noge/Stani tad neko vrijeme/mirno gledajući. Neće izrasti Hafizovi tulipani, već čičak/što će Te kad kreneš/hvatati i vući/odjeću Ti svući.”

Pozornim gledanjem Kinertovih slika i čitanjem poezije još evidentnija postaje njegova erudicija kao i kulturološko-simbolično sljeđenje Ovna, zodijačkog znaka kojem sam pripada rođenjem (rođen je 6. travnja 1919.). U okultnoj anatomiji ovan vlada glavom. Planet koji guvernira Zodiju je Mars, bog rata, vjesnik vitalne energije. Čak i čičak, spomenut maločas, nije slučajno ovdje, jer je čičak, zbog prirodne građe marsovska biljka. Za ovna je ključna akcija, on je u prikazima ratnik koji nosi primordijalnu vatru, koju potiče Aries (Zrak) koji izlazi iz primordijalnih voda. Kinertovi likovi lebde u zraku ili su naslikani na “kartama” koje asociraju na oceane i mora, uvijek su, dakle, u bestežinskom stanju, lebde ili plutaju. Kopno tih “karata” žrtvovani je ovan, znak koji tumači zašto gotovo svi seksualno aktivni muškarci na njegovim slikama imaju glavu ovna. Ona je u okultnoj anatomiji identična Luciferovoj, božjem lučonoši, koji je simbol uspona i padova. Ovan je dakle ujedno i Lucifer. Namnožen je na Kinertovim slikama, prisutan posvuda, poput plamenova vatre, simbola seksualnog žara. Ponekad se čini na Kinertovim slikama kao da plameni jezici ližu svoje žrtve ili se one iz plamena rađaju, kao novi luciferi – ovnovi.

Ovan je ujedno simbol za Amon-Ra, kosmičkog boga starih Egipćana i predstavlja istu vatrenu snagu koja se nalazi u seksu. Žrtvovane životinje, križ kao ručka mača, falus, bezbrojne ovnove glave rasute platnom, kao idoli i simboli, sve to usitnjeno u minijaturama, izaziva znatiželju i pomamu. Kinertova suvremena modelacija dala je mašti na volju tako da kosturske glave (ovnove), zmije, daždevnjake (salamendere, duhovne čuvare vatre), pijetlove (simbole seksa), magarce (kršćanski simbol sigurnog bijega i spasa), rakova kliješta, jelene i hrtove itd., transformira gdjekad iz poznatih oblika u grifonska čudovišta koja urastaju u korijenje i izrastaju iz stijena.

Kinert slika seks u transcendentalnom smislu kao mjesto Vratiju, koja vode do svih Tajni. Njegove mlade čuvarice su slobodne Hatore, Afrodite i Venere ili razbježale vestalke. One brinu o vitalnom ognju, kontroliraju život, održavaju ga, a Lucifer/Ovan je njihov lučonoša, potpaljivač igniske (seksualne) vatre. To što slika Kinert kao sićušne figure, slikovno je pismo priča i legendi, mitova i predanja, sačuvane šifre okultizma i alkemičara. “Svjetlosna i spermatička bit prvog trenutka spava u dubini naše svete arke, čekajući čas da bude ostvarena. Samo nas prakticiranje seksualne magije može približiti Zlatnom jeziku, kojim se govorilo u vrijeme Titana”, mogući su zapisi. Daleko od prikaza suvremenih javnih ili skrivenih kuća, daleko od prostitucije i uličarenja, seks na Kinertovim slikama duboko je uronjen u razotkrivanje Univerzuma. To su slike slutnje i otkrovenja, fragmenti za čitanje, razmišljanje, traganje. Seks je spoznaja koja je Albertu Kinertu dala neponovljivu snagu stvaranja; on je pjesnik i filozof, slikar prapočetka, propovjednik, kartograf i istraživač, iluzionar bespuća i majstor linija.

“Linija ta prokleta nit/koju mi je ne znam koja Parka/utkala u život/da bih bio sretan/da bih bio nesretan/da bih bio/da bih bio i kad me nebude više.” (Nit)

I eto ga ovdje, dvadesetisedam godina poslije. Zove nas da “izujemo stilove i hodamo bosi”, jer, kaže, “misliti treba i tabanima”!

Branka Hlevnjak

Albert Kinert rođen je u Vinkovcima 6. travnja. 1919. godine. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu 1945. godine u klasi K. Hegedušića, M. Tartaglie i Lj. Babića. Na istoj ustanovi predavao je grafiku od 1961. do 1984. godine. Slikar, crtač, grafičar i kipar; pisao je dnevničke bilješke, razmišljanja o umjetnosti, stihove. Posljednju monografsku izložbu, za života, priredila mu je 1985. Moderna galerija u Zagrebu. Objavio je grafičke mape: 40 litografija (1943.), 8 mapa linoreza u boji (1957.), 10 mapa bakroreza (1966.), Pasija po Orfeju (1980.), Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea (1984.), Psine večernjih bjesova (1984.) i Vilin svlak (1985). Umro je u Zagrebu 4. srpnja 1987. godine.

UŽITKU SAM BIO DO DNA

Užitku sam bio do dna i
znam vatru koja sažgala je
krila moja i sve nade moga
sna.

IMAM PET – ŠEST ŽELJA

Imam pet-šest želja. Ti
si prva. Zatim da me
voliš. Zatim da se
volimo mnogo. Zatim
dugo, dugo. Zatim
odmah poslije.

Zatim da sve to
bude naše,
kao velika slatka bundeva sa
mnogo sjemenki što je u ovu
kasnu vruću jesen spremam
za zimnicu. Staračku zimicu.

HEJ!

I život pupa, cvate, zrije, vene i gnjije.
I sreća ovisi samo od snage žudnje za njom.
Sreća je već u samoj snazi žudnje.
Ovo tek tako.

U ovom času sretan sam što nisam pjesnik
okovan odgovornošću.
Ja smijem napisati lošu pjesmu.
Smijem je pjevati ne mudrujući,
mrmljati sebi u bradu svoje želje
i svoja iskustva,
tek kao neko glasanje za putokaz
nekom tko me možda želi naći.
Kao, evo me — ili tu sam.
Jer prilaz je mome logu
između gloga, kopriva i kupina
što sam ih posadih radi nezvanih
i ovdje pišem, pišem i derem,
pa opet pišem pozivnice za uzvanike
na mome pogrebu.
A hrpa je sve manja.
Hej! Vas nekolicina što se nađosmo ne tražeći se,
ako vas slučajno tada put nanese
navratite,

pa povedite i djevojke…

A ti ženo,
kada pođeš želeći me naći
ne pitaj nikoga gdje sam
već kreni,
ali ne putem nego stranputicom,
blagom uzbrdicom
prema breskvi usred vinograda,
breskvi glođvi
što nabrekla vrelom strasti
iz sebe Tvoj miris širi,
po Tebi svoj miris širi,
smolast, opor, gorko slatkast.
Tu zastani.
U ovom vrućem hladu osjetit ćeš
da si pošla pravim putem svoje puti
prema mojoj
i ne možeš zalutati.
Tad se spusti nizbrdice do barice
ispod bazge pod Prkosom.
Tu prostirem postelju od njenog cvijeta
bijelog, tanjurastog.
Svaki cvijet je jedna žudnja,
jedna nada, jedna glad, jedan poziv.
I žabe će zamuknuti.
Prekinut će sladostrasni, opijeno sneni zov.
Tad ćeš znati i ne gledajući i ne pitajući…

Popis izloženih radova:
1. Zadušnica za preminulu poetičnu veliku grdobinu, 1981., ulje/platno, 100×100 cm
2. Ja, kao crna rotkva u nebeskom vrtu, 1981., ulje/platno, 100×100 cm
3. Smrt poludjelog crvenog konja, 1982., ulje/platno, 100×100 cm
4. Posljednja četvrt, 1983., ulje/platno, 100×100 cm
5. Dvogovori, 1983., ulje/platno, 100×100 cm
6. Radost u šušnju, 1982., ulje/platno, 100×100 cm
7. Đavolje voljena u gorućem sutonu, 1986., ulje/platno, 100×100 cm
8. Svakidašnja golgota, 1983., ulje/platno, 100×100 cm
9. Jedan pasji dan, 1980., ulje/platno, 100×100 cm
10. Pasija po Sizifu, 1981., ulje/platno, 100×100 cm
11. Bez naziva, 1983., ulje/platno, 100×100 cm
12. Mnoge gladi od iskona, 1983.-1985., ulje/platno, 100×100 cm
13. Nostalgija s kukuruzima s vonjem trulih jabuka – bijelom bojom puti, 1981., ulje/platno, 100×100 cm
14. Desetak pitanja – crnoj noći i pet šest želja, 1981., ulje/platno, 100×100 cm
15. Još par glava za Salomine snove, 1981., ulje/platno, 100×100 cm
16. Blagdansko jutro kad je ovan zaklan, 1982.-1985., ulje/platno, 100×100 cm
17. Dimna konstrukcija sreće, 1981., ulje/platno, 93×88 cm
18. Neki nedohvati, 1982., ulje/platno, 100×100 cm
19. Večernje treperenje jedara i bedara, 1983., ulje/platno, 100×100 cm

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros