Izložba Ane Barbić Katičić i Zdravka Pala

ANA BARBIĆ KATIČIĆ I ZDRAVKO PAL

12. 10. – 29. 10. 2015.

ANA BARBIĆ KATIČIĆ

U kontekstu dominantne i sve agresivnije kasnopostmodernističke paradigme, pozicija umjetničkog stvaralaštva i općenito umjetnosti nedvojbeno se promijenila. Podređenost umjetničkih djela zakonima tržišta te različitim marketinškim trikovima odnosno strategijama, kao i rastuća popularnost fatalnog imperativa kako je važnije postati netko nego učiniti nešto, fenomeni su koji već desetljećima uspješno nagrizaju auru njihove ekskluzivnosti. Ili, jednostavnije iskazano, nezaustavljiva transformacija umjetničkih djela u čiste statusne simbole razmjerna je opadanju njihova digniteta, pri čemu će se – zahvaljujući usisavajućoj moći kapitala – prostori istinske radikalizacije ili eksperimentiranja neumoljivo sužavati. Pokušaji autorskih subverzija, bilo iskreni ili tek pozerski, sve češće, dakle, bivaju osuđeni na sterilno rastakanje u žrvnju nametnutog sustava vrijednosti.

Ana Barbić Katičić, u svojem najnovijem ciklusu slika, na specifičan i autorski zanimljiv način iskazuje svijest o netom iznesenom problemu, pri čemu se njena recentna promišljanja logično nadovezuju – ili je možda ipak bolje reći kako tvore svojevrsnu plodnu antitezu – na ona što ih je svojedobno, prije otprilike osam godina, nadahnuto iskazala izložbom u Galeriji Karas. Tom prilikom, Ana je pokazala seriju slika koje prikazuju unutrašnjost ove galerije u kojoj su bila izložena neka od svjetski znamenitih djela nastalih tijekom prošloga stoljeća. Na svakoj od slika jasno se iskazala podvojenost u tretiranju motiva: izložbeni prostor Karasa uprizorivan je isključivo linijski, što u osnovi znači crtački, dok su remek-djela iz prošlosti bila izvedena slikarskim postupcima, i uz uporabu odgovarajućeg kolorita. Autoričina namjera isticanja umjetničkog djela u odnosu na ambijent bila je, dakle, jasno i nedvosmisleno iskazana. Danas, Ana opet prikazuje interijere, ali sve ostalo posve je različito. Ovi interijeri, naime, više nisu neutralni galerijski prostori, već prizori iz privatnih salona u vlasništvu različitih svjetski poznatih tajkuna što ih je umjetnica pronašla na internetu. U tim salonima sve vrvi od skupocjenog pokućstva, sagova i dizajnerskih predmeta, a mjestimice, ukoliko se pažljivo gleda, moguće je zamijetiti i pokoju umjetničku sliku. Na taj način dolazi do sveopće nivelacije: umjetničko djelo gubi svoju izvornu komunikacijsku ulogu posve se utapajući u dekoracijskom amalgamu cjelokupnog ambijenta. Na sociološko-psihološke izazove ovakvih motiva, Ana odgovora slikarski radikalno. Ponajprije, ona prizore tajkunskih salona tretira isključivo linijski, čime dodatno skriva umjetnine i tako svjesno potencira problematiku svođenja umjetničkog djela na, kako sama kaže, običnu materijalističku činjenicu u historicističkom društvu. Nadalje, umjesto uobičajenih tehnika slikanja uljem ili akrilikom, ove slike izvedene su pomoću građevinskog silikona. Slikarica ga na svoja platna istiskuje izravno iz tube, postižući na taj način linijsku titravost i stanovitu artificijelnost, uz jasnu aluziju na pogubnu ispraznost pristupanja umjetničkim djelima isključivo s pozicije statusnih simbola. I napokon, nove Anine slike djeluju izrazito dekorativno. Nimalo slučajno. Svodeći sliku, zapravo, na svojevrsni ornament uspjelo joj je – služeći se klasičnim medijem slikarstva – iskazati radikalnu, i nadasve uvjerljivu kritiku prevladavajuće ornamentalizacije ljudske svijesti.

Vanja Babić

Ana Barbić Katičić rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1995. godine, a slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Igora Rončevića, 2002. godine. Studijski je boravila u Parizu, La Cité international des arts, 2006. i 2009. godine. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Bavi se i dizajnom interijera, ilustriranjem knjiga, plakata, te likovno-pedagoškim radom. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Popis izloženih radova:
1.-2. Interijeri, 2015., silikon i akril/platno, 150×200 cm
3.-6. Interijeri, 2015., silikon i akril/platno, 100×120 cm
7.-10. Interijeri, 2015. silikon i akril/platno, 80×100 cm

ZDRAVKO PAL

Rupa u zemlji, rupa u pamćenju, crna rupa… Kakvom god je sebi predočili, u kojem god kontekstu je zatekli, rupa redovito predstavlja diverziju u uobičajenom poretku pojava. Bilo da se javlja kao geološka zagonetka u vidu misterioznih rupa koje niču diljem svijeta, bilo da se ukazuje kao obmana unutar legislative u vidu ‘rupâ u zakonu’, ona uvijek iznevjeruje horizont naših očekivanja. Ona plijeni, uznemiruje, užasava. U filmu pokreće napetost i unosi nemir predstavljajući kloaku koja sadrži ono nepoželjno i zabranjeno. Odvod u kadi u filmu Psiho, i zahodska školjka u Prisluškivanju, rupe su koje – prema Žižekovom tumačenju – predstavljaju otvor koji „vodi u neku drugu bezdanu dimenziju“, „zijev koji služi kao prolaz u drugačiji ontološki poredak“. Hitchcockova i Coppolina rupa precizno označuju ono mjesto gdje se probijaju granice našeg racionalnog uma i otvara kaotičan prostor podsvjesnog, iracionalnog, užasavajućeg. No, rupa može biti i humorni okidač, kao npr. pokretna ‘instant rupa’ u Pink Pantheru koja samovoljno ulijeće u kadar i slijeće na različite površine, redovito gutajući lik glavnog negativca. Rupa otvara široki raspon značenjskih nijansi, predstavljajući izazov ne samo speleolozima i avanturistima, već (kao znakovni kôd) i onim pojedincima koji nastoje u procijepu očekivanog pronaći skriveni razlog, uloženi polog smisla.

Kada je riječ o umjetninama, rupe također predstavljaju činjenični i semantički procijep. Posjekotina u kakvom slikarskom djelu kida njegovu fizičku cjelovitost, ranjava njegovo stanjeno tijelo. Rupe pak, što ih je Fontana bušio u svojim slikama označuju značenjski procijep u biću slike, mijenjajući narav slikovitog kao predodžbe koja služi svrsi prikazivanja. Kada je riječ o rupama u djelima Zdravka Pala, one također posjeduju značenjsku protežnost. Za razliku od Fontaninih posjekotina koje sliku – kažimo to tako – razvlašćuju od njene estetske samobitnosti, Palove rupe sliku vraćaju njoj samoj, prizivajući misao Mladena Pejakovića: „što je u slici, od slike je same“. No, na koji su način rupe u Palovim slikama ‘u’ slici’? Drugim riječima, jesu li njegove rupe činjenične ili semantičke, doslovne ili značenjske pojave? One su oboje istovremeno, ili možda još preciznije: niti jedno niti drugo u potpunosti.

Naime, iako je riječ o površini platna koje je doslovce perforirano, i kroz koje se providi zatečena pozadina zida, slikovna površina nije pozlijeđena, ‘ranjena’. Ona je tehnički besprijekorno sačinjena kao oblikovna sastavnica slike, kao lik jednako vrijedan poput drugih likova koji napučuju površinu slike. Na neobičan način, njegove slike integriraju prazninu u svoju tjelesnost, ‘popunjavaju’ ono upražnjeno puninom svoje likovne supstance. One, jednako tako, nisu niti značenjske praznine, rupe koje pogled dovode sučelice neočekivanom, otvarajući tajanstveni prostor zaumnog. Praznina u Palovoj slici nije ‘ontološki zijev’, ne mijenja narav slike kao oslikane površine. Uz to, dok ‘instant rupe’ koje gutaju neoprezne namjernike posjeduju neku vrst anarhična prizvuka, podrivajući logocentričnu sliku svijeta, Palove probušene slike suvereno su izgrađeni estetski predmeti. U njihove rupe promatračev pogled ‘upada’ na pripremljen i organiziran način. One su ‘hvatači’ pogleda koji svoj plijen ne prepuštaju na milost i nemilost iracionalnog i stihijskog, već ga polažu u razložno razmještena ležišta. Upravo razložnost njihova položaja, njihova kompozicijska neupitnost predstavlja njihovo opravdanje, razlog njihova prisustva.

Stoga, rupe u slikama Zdravka Pala nije potrebno naknadnim tumačenjem ispuniti razlogom koji bi opravdao njihovu pojavnost, pojavnost koja se nekome možda može učiniti hirovitom, pa i hinjenom: njegove su rupe već ispunjene pripadajućim likovnim smislom. I, utoliko nisu niti posve materijalne, niti posve estetske. One su višeznačne, što će reći da su njihove praznine ispunjene njima svojstvenim pikturalnim sadržajem.

Jagor Bučan

Zdravko Pal rođen je 1976. u Daruvaru. Godine 2002. diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Igora Rončevića. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Uz slikarstvo bavi se i scenografijom. Živi i radi u Zagrebu.

Popis izloženih radova:
1.-5. Bez naziva, 2015., akril/planto, 50×70 cm
6.-10. Bez naziva,2015., akril/platno, 100×100 cm

fotografije s otvorenja izložbe