Izložba Čedomila Grosa

ČEDOMIL GROS

Istra – 27. 11. – 29. 12. 2017.

Fotografike Čedomila Grosa

Utjecaj fotografije na klasične umjetnosti nemoguće je zanemariti. Od samih svojih početaka, ona je mijenjala vizualne umjetnosti, jer je realistične prikaze uzdigla do nove estetike. Poznato je da su ljudi prvenstveno vizualna bića, jer 90% informacija iz okoline primaju pogledom. No, ljudsko oko teško može odjednom primijetiti sve te svjetlosne senzacije i impresije u neprestanoj mijeni koje se događaju u našem vidnom polju. Upravo izumom fotografskog aparata snimljeni motiv se uspio zamrznuti u prostoru i vremenu, tjerajući umjetnika na detaljnu analizu zadanih likovnih elemenata kao što su proporcija, boja, ton, kontrasti, tekstura…

Umjetnici 19. stoljeća, kao što su bili barbizonci i impresionisti, počeli su tada slikati fragmentirane scene iz prirode koje su djelovale kao da se šire izvan granica samoga formata. Na taj način su njihovi prizori iz svakodnevice izgubili prepoznatljivu kazališnu atmosferu koja je bila karakteristična za doba renesanse, baroka i rokokoa, u korist živih i dinamičnih kompozicija. Promjena je nastupila jer su se umjetnici počeli sve više koristiti fotografijom kao dragocjenim pomagalom.

Fotografija je u 19. stoljeću postala velika konkurencija portretnom, štafelajnom slikarstvu. Do tada su samo bogati građani mogli naručiti svoj portret, no izumom fotografije, takva usluga je ubrzo postala dostupna svima.

Sjetimo se samo pravca s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća koji je nastao kao reakcija na apstraktnu umjetnost – superrealizma, nazivanog još hiperrealizam i fotorealizam, kada su američki umjetnici Richard Estes, Ralph Goings, Don Eddy, Chuck Close, Charles Bell…, koristeći se fotografijom kao primarnim sredstvom, slikali teme poput karoserija automobila ili staklenih površina građevina koje su precizno reflektirale okolni svijet. U svojim radovima su zbog te prenaglašenosti postigli paradoks da njihova djela postanu realističnija od same snimljene fotografske slike.

Taj trend se i dandanas nastavlja. Razni likovnjaci: od slikara, grafičara, kipara, multimedijalnih umjetnika, arhitekata dizajnera, strip-crtača i ilustratora, sve više primjenjuju fotografiju ne bi li dogradili i razvili vlastiti rukopis. Vrste su se do te mjere ispremiješale da je ponekad uistinu teško odrediti granicu gdje počinje jedan, a završava drugi medij.

No, kad se ta ista pravila primijene u korist fotografije, da fotografska slika imitira klasične umjetnosti, stvar se komplicira i postaje slučaj. Suvremena likovna kritika nepravedno ustvrđuje da se tada radi više o grafici, a ne fotografiji. Treba se prisjetiti da svi novi fotoaparati u sebi imaju ugrađene razne opcije filtera i efekata koje mijenjaju snimljenu sliku, omogućujući korisniku automatski neka nova, zanimljiva, kreativna rješenja.

Čedomil Gros, svojim zadnjim ciklusom pod nazivom Istra, pokušava iz korijena promijeniti takav sud. On je uporan autor koji je stalno u potrazi za novim mogućnostima. Do sada se uspješno bavio snimanjem portreta, prizora iz svakodnevnog života te krajolika, da bi se na kraju hrabro odlučio okušati i u ekstremnoj obradi digitalne fotografije, stvorivši pritom bogatu, prepoznatljivu teksturu naglašenih kontura, nalik starim grafičkim tehnikama, uz pomoć Photoshopa.

Ciklus je sačinjen od pedesetak crno-bijelih fotografskih slika u kojima pronalazimo ekspresiju čvrstih kompozicijskih vizura prepoznatljive stare istarske arhitekture koja postaje upečatljivi likovni znak, djelujući kao da su rađene rukom.

Iako se na rijetkim fotografijama pojavljuju ljudi, koje gusta tekstura prekriva na način da postaju podređeni arhitekturi, autor na simboličan način naglašava propadanje ruralnog načina života pod “bjesomučnim kotačem globalizacije koja sve pred sobom proždire”. Gradići iz bajke koji se nalaze u unutrašnjosti Istre naočigled postaju sablasna mjesta u kojima život polako iščezava. Samo njihova prepoznatljiva, monumentalna arhitektura crkava, trgova i kamenih kuća podsjeća da je nekad davno na tim prostorima bujao život. Atmosfera snimljenih ulica u sebi sadrži jednu tugaljivu, komornu atmosferu koja je u suprotnosti s poznatim kroničarem Istre, majstorom fotografije Virgiliom Giuricinom, koji je svojim bogatim stvaralaštvom dokumentaristički veličao njezine ljepote i posebnosti.

Grosov crno-bijeli, ekspresivan ciklus nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, jer hvata nevidljivo u vidljivom. Ljepota se u njegovim svjetlosnim zabilješkama ispreplela s osjećajem samoće i otuđenosti te djeluje kao da promatramo nadgrobni spomenik kojeg je nagrizao zub vremena. Umjetnik nam na  kraju potresno postavlja pitanje, može li naša dragocjena baština “preživjeti” bez svojih brižnih sumještana i je li dovoljno da ih nakratko zamijene bogati turisti iz različitih krajeva svijeta.

Svebor Vidmar

Popis izloženih radova:
1. Buje, 2015.
2. Buzet – djevojka i pas, 2013.
3. Buzet – panorama – zvonik crkve Uznesenja Marijina, 2013.
4. Buzet – trg, 2013.
5. Draguć – crkva Svetog Križa, 2013.
6. Draguć – kameni stol, 2013.
7. Draguć – lanterna, 2013.
8. Draguć – privremeno odlagalište, 2013.
9. Gračišće, 2009.
10. Hum – ulaz u groblje, 2005.
11. Hum – ulica, 2005.
12. Hum – zvonik i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 2005.
13. Kršan – crkva Svetog Antuna, 2009.
14. Labin, 2015.
15. Labin – igra, 2015.
16. Labin – popločeno kamenom, 2015.
17. Labin – portal, 2009.
18. Labin – stepenice, 2013.
19. Labin – ulaz iz ulice u ulicu, 2009.
20. Labin – ulica i toranj sa satom, 2009.
21. Labin 2, 2013.
22. Mošćenica – detalj, 2009.
23. Mošćenica – dvorište, 2009.
24. Mošćenica – lanterna, 2009.
25. Mošćenica – stepenice, 2009.
26. Mošćenica – stepenice, 2009.
27. Mošćenica – stepenice, detalj, 2009.
28. Mošćenica – ulica, 2009.
29. Mošćenica – uljara, 2009.
30. Mošćenica – župna crkva Svetog Andrije, 2009.
31. Oprtalj – crkva Svetog Jurja, 2005.
32. Oprtalj – ulaz u grad, 2005.
33. Plomin – ostaci zgrada, 2009.
34. Plomin – ulaz u grad, 2009.
35. Plomin – ulica, 2009.
36. Plomin – zubi, 2009.
37. Sveti Lovreć – crkva Svetog Blaža, 2005.
38. Sveti Lovreć – dimnjaci, 2005.
39. Sveti Lovreć – lanterna, 2005.
40. Sveti Lovreć – satelitski tanjur, 2005.
41. Sveti Lovreć – trijem i zvonik crkve Svetog Martina, 2005.
42. Sveti Lovreć – ukras, 2005.
43. Veprinac – gospodarska zgrada, 2010.
44. Veprinac – trijem, 2010.
45. Veprinac – ulaz u grad, 2010.
46. Veprinac – utvrđeni ulaz, 2010.
47. Žminj – crkva Majke Božje od Svetomora – trijem, 2013.
48. Žminj – crkva Majke Božje od Svetomora, 2013.
49. Žminj – crkva Svetog Mihovila, 2013.
50. Žminj – portal crkve Svetog Mihovila, 2013.
51. Žminj – zdenac, 2013.

GRADIĆI UNUTRAŠNJOSTI ISTRE

Mali gradovi unutrašnjosti poluotoka Istre, mjesta su koja fasciniraju svojom jedinstvenom osebujnošću i ljepotom. Nažalost, događaji u burnom 20-om stoljeću ostavili su svoj duboki trag. Prvi, zatim Drugi svjetski rat, raspad carstva, pa jedna, zatim druga monarhija te socijalizam – politika i ekonomija – uzrokovali su masovno protjerivanje i iseljavanje stanovništva. Nekad bogati gradovi opustjeli su, a zgrade građene kamenom su se urušile, obrasle su korovom i grmljem. Još je uvijek vidljivo bogatstvo, po veličini palača i gospodarskih zgrada. Oronulost je postala svakodnevica, a veličina i brojnost sakralnih objektata ukazuju na bujnost života koji je tu stoljećima postojao.

Ova Fotografika posvećena je malim gradovima u unutrašnjosti Istre. Za razliku od obalnih turističkih gradova uz Jadransko more, koji se naglo izgrađuju, mali gradovi u unutrašnjosti su rijetko naseljeni i sporo se obnavljaju. Ti su gradovi smješteni na vrhovima brežuljaka, kako bi se sačuvala plodna zemlja za obradu. Ovo je fotopriča o tim malim gradovima i detaljima urbane sredine, koji još uvijek prkose vremenu, vjerujući u bolje sutra. Buje, Buzet, Draguć, Hum, Kršan, Labin, Mošćenica, Sveti Lovreć, Veprinac, Žminj, neki su od gradova koji su prikazani u ovom fotoeseju.

Snimke su nastale od 2005. do 2015. godine, kojima sam nastojao najbolje opisati zatečeno stanje i veličinu onoga kako se nekad živjelo!

Čedomil Gros

Čedomil Gros rođen je 1946. godine, školovao se, radio i živi u Zagrebu. Susret s fotografijom bio je u roditeljskom domu, dok samostalno snima posjećujući planine. Već pri prvom sudjelovanju na natjecateljskoj izložbi 1968. godine, naziva Planina Velebit, dobiva prvu nagradu za fotografiju Horizonti. Sudjeluje s radovima 1970. i 1975. godine na izložbi u povodu 100. godina planinarstva u Hrvatskoj 1875. – 1975. godine!
Život ga je usmjerio u sportskom pravcu, gdje je 30-ak godina bio organizaciono vezan. U tom razdoblju fotografski povremeno bilježi sportske događaje, pretežno dijapozitivima.
Odlaskom u mirovinu učlanjuje se u FK Zagi-foto 2000., a potom 2002. godine u FK Zagreb. Uključuje se u organizacijski rad u fotoklubu i zaključno s 2016. godinom, organizira klupske natjecateljske izložbe. Postavlja likovno i tehnički 125 izložbi u zemlji i inozemstvu u galerijama, muzejima, knjižnicama i drugim izložbenim prostorima te izložbu Zagreb salon 2008. Vodio je Fotogaleriju “Kuća piva” i 6 godina natječajnu izložbu Međunarodnog uličnog festivala Cest is d’ Best. Sudjeluje pri formiranju Fotogalerije Dubrava u Narodnom sveučilištu Dubrava i član je njenog savjeta. Bio je član žirija FIAP izložbi 2010/019, 2011/040, 2011/155 i 2013/142., Nacionalne izložbe Čakovec 2011. te više web izložbi.
Sudjeluje s vlastitim radovima na nacionalnim (49) i međunarodnim (49) izložbama. Tada se i susreće s izložbama pod pokroviteljstvom FIAP-a. Prvi prihvaćeni radovi na FIAP izložbama bili su već na Zagreb salonu 2000. godine. Sudjelovao je sa svojim radovima na 108 FIAP salona. Ukupno ima prihvaćenih 415, od toga 293 različitih radova, i za to je dobio 30 nagrada.
Godine 2007. dodijeljeno mu je zvanje AFIAP, a 2013. EFIAP. Sa 164 rada sudjelovao je na 57 skupnih izložbi. Fotografski prati umjetničke i fotografske izložbe te povremeno snima kazališne generalne probe. Desetak godina radio je kao asistent u fotostudiju.

fotografije s otvorenja izložbe snimila Vesna Pleše

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport.