Izložba Dražena Lapića

DRAŽEN LAPIĆ

Likovni život Dubrave
Posebnosti okruženja –
15. 6. – 2. 7. 2015.


Slike za pamćenje ili fotografije Dražena Lapića

Od svojih početaka fotografija je bila integralni dio slikarstva. Štoviše, slikari je i danas koriste kao pomagalo. Stvarna slika predmeta, svjetlosti, formi i boja u neprestanoj je mijeni, a i sve živo što se miče na vjetru ili se kreće prostorom čini pogled nemirnim. Trebalo ga je zaustaviti na tren kako bi se mogao bolje predočiti ; u odnosu na proporcije, boje, svjetlo, modelaciju, kompoziciju… Fotografija, i kada se odvojila od slikarstva i razvila u samostalni komunikacijski i likovni  medij, definirana je kao sredstvo za zaustavljanje vremena. Fotografija je doista način zaustavljanja viđenog/doživljenog, ali je i ujedno modus njezinog ponovnog pokretanja, oblik virtualnog vremeplova, umjetnička, osobna kreativna moć. Budući da je po naravi reproduktivna, fotografija je dobila status masovnog (demokratskog) medija koji svoju aktualnost ostvaruje u širokom području vizualnih komunikacija.

Dražen Lapić fotograf je komunikacije koja provocirajući osjetila na svim razinama oplemenjuje život i time utječe na svoje gledatelje. Preuzete iz cjelovitih ciklusa creskih vjetrova, paških vrleti, bogatstva Lonjskog polja, osamljenih Lubenica, osunčanih maslinika…, izložene fotografije sukus su zgusnutih emocija vizualnog izvorišta. One potiču niz asocijacija i vibracija intelektualne, instinktivne, osobne i opće naravi. Ljepota izvire iz izabranih motiva jednako kao iz njihove subjekivne preradbe mjerljive izrezima, iskustvima i brojnim drugim fotografskim majstorijama kojima se postiže jedinstvo ovih radova/djela. Onaj osjetilni momenat koji lebdi visoko iznad fotografskih površina, bilo da su one u boji, bilo crno-bijele, ključan je za virtualnu šetnju prirodnim prostranstvima na koju nas autor poziva. Uronjeni u fluidni duhovni prostor, baš poput pjesnika, vodi nas autor izložbom, a nama se čini da smo uplovili u izvanvremensku zonu stvaranja; putujemo niskim nebom prijetećih ili razigranih oblaka, tik uz oštre stijene prepune sjećanja. Gledamo polegnuta stabla, koja usprkos posolici i nemilosti bure odoljevaju; mirišemo more, čujemo zvuk kamenih puteva uz gromače, zagledavamo se u srebrne maslinike, u iskrene i nevješto oblikovane poklonce. To su slike/fotografije koje nas uče skromnosti i poniznosti pred trajanjem, u koje smo utkani kao svjetlucava zrnca plodnog svemira. Zahvalni na prilici što smo dio veličanstvene ljepote postojanja, gledamo s toplinom skromna ognjišta, kamena zdanja koja su zidali djedovi i pradjedovi i dalje u prošlost, a čiji je ritam smjena istovjetan ritmu prirode.

Fotografije ne obuhvaćaju ljude, tek ponegdje njihovo postojanje. Motivi krajolika i krajobraza snimljeni su, mahom, u ranu zoru ili kasna poslijepodneva, u doba mirovanja i sijesta, kada ljudi ostave svoje tragove. Tišina i smiraj koju sugeriraju sadrže u sebi buku vjetra, šum lahora u lišću, udar vala o obalu, zujanje tišine, orkestralnu glazbu crvrčaka, sva ta brojna očitovanja prituljenog života osamljenih mjesta. Dražen Lapić je fotograf-istraživač, on luta i traži slike prirodnog spektakla, veličanstvenih prizora koji zaustavljaju dah. S jednako velikim poštovanjem fotografira djela marljivih ruku; suhozide, kamena zdanja, puteljke, maslinike, kamine, raspela i svete slike, korisne predmete pučkih stanova. Ljudi i priroda na ovim su fotografijama zajedno stopljeni u milosti opstanka.

Dražen Lapić razvio je osobitu autorski prepoznatljivu fotografsku dramaturgiju. Dugi i suženi, panoramski format pojačava snagu pogleda, preradba i prilagodba slici koja će zapanjiti gledatelja. Autor nije pretjerani ljubitelj računalnih dorada, iako, dakako, one osnovne fotografske zadatosti njima ostvaruje u mjeri koja je otprilike jednaka onoj kada je radio ili radi analognu fotografiju, a laboratorijska ga kemija, svjetlo i povećanja vode k izvrsnosti krajnjeg uratka. Kako je svoj fotografski rad započeo u doba crno-bijele fotografske slike, zavolio je njezin nadnaravni učinak i često ga koristi kao osobiti alat u kreativnoj interpretaciji stvarnosti.

Dražen Lapić ponudio nam je niz slika/prizora koje objedinjava ista misao: misao o veličanstvenosti Gee, te naše roditeljice i hraniteljice, učiteljice i ljepotice. U slikama visokog estetskog učinka sve se ove fotografske kompozicije, odnosno odabrani motivi, podređuju doživljaju u slavu velebnih i dubokih slika okruženja koja izazivaju uzbuđenje i radost. Radost gledanja u radosti življenja.

Branka Hlevnjak

Dražen Lapić rođen je u Zagrebu 13. siječnja 1963 godine. Nakon završene srednje škole primijenjene umjetnosti na Odsjeku za fotografiju u klasi profesora Aleksandra Kukeca, aktivno započinje karijeru profesionalnog fotografa, surađujući s vodećim marketinškim agencijama i mnogim eminentnim hrvatskim tvrtkama u projektima reklamnih kampanja, oglašavanja, knjiga, monografija, kalendara i kataloga. Posljednjih desetak godina posvećuje se umjetničkoj fotografiji. Glavne teme su mu atmosferom nabijeni pejsaži, interijeri i portreti.
Godine 1997. započinje kontinuirani stvaralački ciklus umjetničko-fotografskog projekta Prirodna stvar, u kojemu kroz vizure pejsažne fotografije istražuje retoriku prirodne tvari – stvari.
Godine 2004. započeo umjetnički projekt Posebnosti okruženja – deset umjetničkih fotomonografija i postava izložbi u kontinuiranom trajanju od deset godina rada. Iste godine organizira osnivanje neprofitne umjetničke organizacije – Foto art unija. Do sada je izlagao na 27 samostalnih izložbi. Izdao je 8 umjetničkih fotomonografija. Zadnjih sedam godina angažiran je u poslovnom tjedniku Lider kao fotograf. Član je ULUPUH-a od 1986., a HZSU-a od 1990 godine.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros