Izložba Ede Anušića i Vinke Mortigjije Anušić

EDO ANUŠIĆ I VINKA MORTIGJIJA ANUŠIĆ

13. 4. – 30. 4. 2015.


Edo Anušić

Reciklirane priče

Vinka i Edo, likovni dijalog dvoje umjetnika, neobičan par. Pod istim krovom ateljea stvaraju, razmjenjuju zaključke i usvajaju nove premise likovnih razgovora. Povezuje ih zajednička točka oblikovanja, a to je misao i praksa recikliranja postojećih i utjelotvorenje novih djela. Tradicionalno slikarstvo, kolaž ili grafika, boja ili potpuno negiranje iste, preslikavanje i kolažiranje, stalna potraga za konačnim odgovorom, osobno ili neosobno, zapis je intimne igre. Autori, svaki na svoj način u kutu svojih spoznaja vode monologe kao likovne zapise prolaznosti i duhovnosti. Desetljeća zajedničkih razgovora ipak ih nisu integrirala u jedno, već svako od njih hrabro drži svoju misao za sebe. Iako na prvi pogled zamjenjuju uloge, Vinka je završila slikarstvo na likovnoj akademiji, Edo grafiku, a sada ih vidimo kako se zrcale. Monolog i dijalog vode se u formatima koje prilagođavaju svojim načinima mišljenja, brzini konačnih odgovora, ako takvi uopće postoje…..

Recikliranje formata, matrica, materijala, tehnika…. Ponovna uporaba likovne misli, uvijek im nudi nove odgovore i nove kombinacije.

Obzirom da dame imaju prednost, prvo bih se osvrnula na Vinku. Njene sam radove upoznala još prije petnaestak godina kada je nastajala izložba u Salonu Izodor Kršnjavi “tehnika žlicom”.  Vinka se tada odlučila za jedan od tradicionalnih grafičkih rukopisa, linorez. Monumentalni, monokromni formati s tek pokojom digresijom boje, popunili su zidove snagom koja ostavlja bez daha. Iz tih istih matrica, Vinka i danas reciklira oblike, kolažirajući segmente i preslagujući ih. Osim boje, koju sama umiješa i daje im posebnu čaroliju, važan element njenih radova je i prostor. Ponekad zaboravimo važnost prostora, no Vinka ga tako senzibilno i snažno koristi da bijeli papir podloge priča sam za sebe, postao je protagonist radnje. Tu nema straha od praznine. Ljepota se čita u svježini koju nam autorica ostavlja kao bi sagledali zapis sasvim osobnih dodira stvarnosti u apstraktnim ritmovima otisaka linoreza, segmentima, nadogradnjama…. Vinka kao da skladišti vrijeme, prostor, sjećanja… Grafike i kolaži zapisuju njena likovna apstraktna istraživanja koja kroz nizanje mrlja, boja, prostora u našem oku oblikuju asocijacije prepoznatljive stvarnosti, ne zato jer je Vinka tako htjela, već zato jer u bogatim odnosima sami pronalazimo i čitamo neke svoje sakrivene priče. Senzibilna, ritmički bogata i u boji nepredvidiva grafika, rasterima, komplementarnim kontrastima i tišinom postora ostvaruje skladne zagonetne kompozicije, reciklirane likovne zapise i avanture.

A sad ukratko o Edi. Edo je natjeran da s nama podijeli trenutak svojega slikarstva. Kako i sam kaže, slike nisu gotove, ovo su tek prolazne faze njihovog bivanja na platnu. Edo inspiraciju pronalazi u stvarnim događajima, uspomenama… koje bilježe njegovu intimu. Kao da uvijek slika samo jednu sliku, a ona povremeno promijeni svoje lice. Uhvaćen u trenutku oduzimanja slike, dozvolio nam je da s njim podijelimo doživljaj intimnog svijeta kojeg tako mudro skriva od nas. Slike nastaju godinama, kako nastaju, tako i nestaju. Opet nastaju kroz recikliranje oduzetih dijelova. Vezane su uz njegovo djetinjstvo, potragu za korijenima i zapravo su prepune simbola koje Edo nosi u svojim sjećanjima. Nije slučajnost da sliku zaštiti, bar na tren mrežom od sisala (a koji je u njegovom kraju nekad bio sveprisutan alat za sve i svašta od vezivanja bala slame, do vezivanja gaća…) stvarajući zaštitne ograde koje su tu do neke nove promjene, a možda i ostanu  … Forma svedena na znak, reducirana u boji ili pak ostrugana površina boje s platna… No tu nema slučajnosti… On putuje, kroz svoje priče, kroz svoja sjećanja…. Oduzimanjem stvara novo, redukcija je zapravo dedukcija. Istraživanje boje, njihovi glasni odjeci, na kraju se utišaju kroz bogatstvo bijele koja kao slana u zimsko jutro prekrije platno. Glasne boje su utihnule i kao da šapuću dok naše oko priziva kolorističke tragove koji se prosijavaju iza te tihe bjeline. Pomalo drugačija je slika kiše, nakon što je ugasio boje, podslikanim krugovima dodaje niti špage koje ulaze u prostor, a sjenama stvaraju dodatne iluzije dodira…

Vinka i Edo, dvije osobe, dvoje sjajnih likovnih umjetnika, kao da obnavljaju kroz svoje radove osobne priče i vrijeme. Stalno se vraćaju prvotnom. Recikliranjem preslaguju prostore, boje i odnose… Umjetnici, partneri, roditelji, tek sada se prvi puta zajedno predstavljaju našim znatiželjnim pogledima, nadam se da ne i zadnji, jer oboje nam imaju što ispričati…. Ponekad zajedno, ponekad svako za sebe…..

Anita Parlov


Vinka Mortigjija Anušić


Edo Anušić

Edo Anušić rođen je igrom slučaja u Splitu 31. prosinca 1965. godine, te mu je time zauvijek onemogućeno da jednog dana postane alkar. Godine 1985. završava srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje u umjetnosti i kulturi, u Splitu. Nakon tri godine Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, na odjelu grafike u klasi prof. Salima Obralića i prof. Dževada Hoze, prelazi na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje diplomira u klasi prof. Frane Para na odjelu grafike, 1995. godine. Iste godine primljen je u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Osim što je izlagao na nekoliko skupnih izložbi humanitarne prirode nikada nije imao samostalnu izložbu.


Edo Anušić


Vinka Mortigjija Anušić

Vinka Mortigjija Anušić rođena je u Zagrebu 7. rujna 1970. godine. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, grafički odjel, 1988. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zdravka Tišljara na odjelu primijenjene grafike, diplomirala je 1996. godine. Od 1996. godine radi kao profesorica stručnih predmeta na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, na grafičkom odjelu. Izlaže skupno od 1994., a samostalno od 2004. Godine 1997. postaje članicom ULUPUH-a.

Samostalne izložbe:
2004.   Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi
2005.   Kaštel Lukšić, Muzej grada Kaštela, Dvorac Vitturi
2006.   Sinj, Galerija Galiotović
2007.   Zagreb, Galerija Vladimir Bužančić
2007.   Krapina, Galerija Grada Krapine
2007.   Malinska, Galerija Sveti Nikola
2007.   Karlovac, Galerija ZILIK
2008.   Zagreb, Galerija AGM
2008.   Karlovac, Galerija Studentskog centra
2012.   Samobor, Galerija Prica
2012.   Zagreb, Galerija Kopjar
2013.  Zagreb, Galerija Branko Ružić – Osnovna škola Josip Juraj Strossmayer

Skupne izložbe:
1994.   Zagreb, Galerija Vladimir Nazor, Izložba radova apsolvenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
1996.   Rijeka, Mali salon, Izložba Vrbničke grafičke akademije
1998.   Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Izložba radova profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna
2001.   Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Izložba radova profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna
2002.   Vrbnik, Muzej likovnog identiteta, stalni postav radova Projekta vizualnog identiteta Vrbnika
2003.   Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Izložba radova profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna
2004.   Zagreb, Galerija Stančić, Izložba radova profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna
2007.   Zagreb, Galerija ULUPUH, Identitet grada: Vrbnik, Radovi studenata Grafičkog odsjeka Akademije likovnih
umjetnosti u Zagrebu
2007.   Sofia, Bugarska, Lessedra art gallery, 6 th LESSEDRA WORLD ART PRINT ANNUAL MINI PRINT 2007
2009.   Zagreb, 5. hrvatski trijenale grafike, Dom HDLU
2009.   Metković, Otisci utisci – 100 grafičara Hrvatske i Bosne i Hercegovine
2011.   Krapina, Galerija grada Krapine, Maske i žene
2011.   Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi, Dobrotvorna aukcija umjetnina za pomoć djeci Japana
2013.   Zagreb, Institut za suvremenu umjetnost, Grupni autoportret (uz 48. Zagrebački salon)

Nagrade:
2003. i 2009. Nagrada na Izložbi radova profesora Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi

Kolonije:
2007.   34. zimska likovna kolonija “ZILIK”, Karlovac
2007.   Međunarodna likovna kolonija, Varaždin


Vinka Mortigjija Anušić

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros