Izložba Hrvoja Matašina i Tamare Čuček Troje

HRVOJE MATAŠIN I TAMARA ČUČEK TROJE

Happy waters – 10. 11. – 27. 11. 2014.


Hrvoje Matašin


Hrvoje Matašin

Happy Waters

Da je fotografija širok medij i da je danas sve prisutnija među ljudima kao značajno sredstvo osobnih viđenja, komunikacije, vizualne informacije i umjetnosti, govori i ova zajednička i prva samostalna izložba fotografija Tamare Čuček Troje i Hrvoja Matašina.

Prezentirane fotografije dijelovi su širih autorskih cjelina, nastalih za vrijeme jednomjesečnog putovanja, krajem prošle i početkom ove godine, po državama indokineskog poluotoka – Tajlanda, Laosa, Vijetnama i Kambodže.

Posjetitelji mogu vidjeti tek 40 fotografija iz ogromnog opusa fotografija nastalih tijekom putovanja. Prema riječima autora, svrha putovanja nije bilo fotografiranje, već je ideja za pripremu i organizaciju izložbe nastala spontano, nekoliko mjeseci kasnije. “Putovanje je bilo bogato iskustvo koje želimo podijeliti s drugima, stoga smo izložbu organizirali kao kombinaciju fotografija i videoprojekcije, kako bismo što zornije prikazali život ljudi, naglašavajući njihovu različitost. Cilj izložbe je potaknuti ljude na putovanje u taj dio svijeta, ne  bi li osjetili i spoznali da neimaština i kulturna raznolikost nisu prepreka poštovanju, uzajamnosti i toleranciji.”, kažu autori izložbe.
Proučavajući fotografije, kao i kroz neposredan dijalog s autorima, lako sam prepoznao njihov pogled i pristup svijetu i zbilji. Fotografija je njihov hobi, njome se zaokupljaju u slobodno vrijeme. Tamara se fotografijom bavi tek dvije godine, a Hrvoje još od dječačkih dana. Međutim, bez obzira na različita znanja i iskustva, njihove fotografije, nastale na ovom putovanju, imaju mnogo toga sličnog i zajedničkog.

U razmatranju razloga i svrhe bavljenja fotografijom, može se povući crta koja ih na neki način razlikuje – jedni fotografijom istražuju i otkrivaju svijet i zbilju, dok druge zanima sam medij fotografije u svojim neiscrpnim mogućnostima, čime težište prebacuju na istraživanje fotografije i istraživanje vlastite mašte. Dakle, prvi istražuju, otkrivaju i fotoaparatima bilježe kako u stvarnosti izgledaju ljudi, predmeti, razni motivi i prizori, a drugi, koristeći sva izražajna sredstva i mogućnosti fotoaparata, fotografske opreme i digitalnih programa za obradu fotografija, nastoje napraviti fotografiju svijeta i zbilje, ne onako kako ona u stvarnosti izgleda, već kako je vide u svojoj mašti i svojim razmišljanjima.
Tamara i Hrvoje pripadaju ovoj prvoj i većoj, pragmatičnoj skupini fotografa, kojima je fotografija dokument, informacija i odlično sredstvo komunikacije. Uostalom, u današnjem razvijenom svijetu, u količinskom smislu, fotografija se češće upotrebljava u masovnim komunikacijama i dokumentiranju, nego u likovnoj umjetnosti, pa je tako nastalo ogromno razmeđe između visoke fotografske umjetnosti i posredovanja informacija.

Fotografija je do sada Tamari i Hrvoju bila uglavnom hobi, sredstvo za bilježenje raznih događanja u obitelji i životu, a ovom izložbom najavljuju ozbiljnije bavljenje fotografijom, kao osobne potrebe za vizualnim izražavanjem, doživljavajući je primarno sredstvom informacije i komunikacije, a manje dijelom likovne umjetnosti.
No, to ne znači da zanemaruju estetske vrijednosti fotografije. Naprotiv, po uzoru na velikane fotografije Henri Cartier-Bressona, Paul Stranda, Dorothee Lange, Roberta Doisneau, Roberta Franka, nadalje naših Toše Dapca, Milana Pavića, Mladena Grčevića, nastoje voditi računa o estetskim vrijednostima fotografije, kompoziciji i značanju.
Prava vrijednost njihovih fotografija ogleda se prije svega u njihovu sadržaju i značenju. Nisu težili senzacijama i eksperimentiranju ili manipuliranju u obradi fotografija. Njihove su fotografije jednostavne, jasne i iskrene.

Tamara Čuček Troje će, o putovanju i fotografiranju, reći: Kao što je naše putovanje, koje smo brižno pripremali i planirali, već nakon nekoliko dana funkcioniralo bez određenog plana i cilja, tako su zapravo nastajale i naše fotografije. Nastajale su instinktivno i intuitivno, bez mnogo razmišljanja i promišljanja o estetici. Važno nam je bilo ono što će biti na fotografiji. Iz ogromne životnosti mjesta i krajeva kojima smo putovali, iz mnoštva različitih, zanimljivih i uzbudljivih motiva i prizora koji su nas okruživali, uspjeli smo uhvatiti samo jedan mali dio, ali nadamo se da će biti to dovoljno za shvaćanje cjeline, našeg cilja i značenja izložbe.

Indokina je za nas bila novo otkriće, stekli smo nova saznanja o životu, ljudima i krajevima tog dalekog i nepoznatog svijeta i mnogo toga smo naučili. Sve četiri države kroz koje smo putovali imaju puno zajedničkih obilježja, ali i svaka od njih svoje specifičnosti. Cjelokupnu sliku o njima dobili smo tek po završetka putovanja. U tih mjesec dana upoznali smo samo srce Indokine – države predivnih hramova, netaknute prirode i ljubaznih stanovnika, ali i kontrasta na koje smo se brzo navikavali. Prvo iznenađenje je bila vremenska i prometna neorganiziranost stanovništva. Budući da smo došli iz područja koje drži do točnosti i na taj način funkcionira, bilo nam je potrebno nekoliko dana da se oslobodimo neprekidnog gledanja na sat. Njihova točnost bila je uvijek upitna, a dogovora oko prevoženja se uglavnom nisu pridržavali, pa su kasnili i više od sat vremena. Ipak, nikad nisu iznevjerili naša očekivanja. Iza izvanjskog kašnjenja i našeg konstantnog čekanja, kriju se interna pravila funkcioniranja unutar kaosa kojim su okruženi. U svemu su drugačiji od nas. Radi se neprekidno, noću i danju, prodaje se što se nađe, najčešće hrana, koja je također „kaos“. Restorani su otvoreni noću, a ujutro postaju mehaničarske radione, brijačnice ili improvizirane trgovine. Siromaštvo je očigledno, puno ljudi spava na cesti – pored svojih štandova. Kad god bismo krenuli iz jednog grada, znali smo da će to putovanje trajati nekoliko sati jer je cestovna infrastruktura nerazvijena. Brzo smo se uklopili u nova pravila i ritam života. Uvijek smo došli tamo, kamo smo htjeli i nikad nismo bili u neugodnoj situaciji. Naučili smo biti opušteni i čekati da se stvari jednostavno dogode, što je možda najfascinantnije od svega. Ovo putovanje nas je učinilo bogatijim. Shvatili smo da za sreću nije potrebno bogatsvo, da su bogatsvo i sreća u malim stvarima, a zadovoljstvo u toleranciji, međusobnom poštovanju različitosti i razumijevanju.

Zato smo izložbi i dali naslov Happy Waters, što je i naziv vijetnamske rižine rakije, ali ovdje ima drugo značenje, koje se lako može prepoznati iz sadržaja prezentiranih fotografija.

Nadam se, da će posjetitelji izložbe razgledavanjem ovih zanimljivih fotografija, podijeliti barem dio otkrića i prepoznavanja bogatstva, koje su njihovi autori prigodom putovanja po državama dalekog indokineskog poluotoka doživjeli i svojim kamerama zabilježili.

Izložba je ujedno otvoreni poziv za putovanja i istraživanje svijeta u kojemu živimo, kako bi i mi obogatili naš život i upoznavajući nove narode, druge kulture, zapanjujuće krajolike i nebrojene životinjske vrste sa kojima dijelimo svijet.

Vinko Šebrek, AFIAP, ESFIAP
Počasni predsjednik Fotokluba Zagreb


Hrvoje Matašin


Tamara Čuček Troje

Hrvoje Matašin, svjetski putnik, lijeni fotograf, izvrstan bubnjar, vrhunski kuhar, komunikativan i duhovit, omiljen među prijateljima, koji ga na očito nezadovoljstvo roditelja zovu – Božo. Količina bendova u kojima svira podudara se s brojem putovanja na kojima je bio. Putuje često i kvalitetno, od Indije 2004., preko Kenije i Tanzanije 2006., Izraela, Jordana, Turske, Australije do Indokine 2014.

Tamara Čuček Troje, vedra i pozitivna osoba, komunicira s malo riječi i puno osmijeha, bogato životno iskustvo stekla je kroz razne hobije (izrada goblena, sviranje bisernice i gitare, radionica scenske rasvjete, rad u filmskom klubu, nogomet, dramska, pjevački zbor, pletenje…), a u posljednje vrijeme najviše fotografira. Osim fotografija i novih spoznaja, s puta je donijela i dvadesetak izvrsnih putopisnih tekstova, ali to je jedna druga priča. Putovanje u Indokinu joj je bilo prvo veće putovanje, ali zasigurno ne i zadnje.


Tamara Čuček Troje


Tamara Čuček Troje

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros