Izložba Ivane Planinić

IVANA PLANINIĆ

Mamutica – 17. 10. – 3. 11. 2016.

Mamutica

Ivana Planinić u svojoj novoj fotografskoj studiji tematizira jedan od najspecifičnijih (novo)zagrebačkih vizualnih idioma – Mamuticu. Dati svoj, jedinstven pogled na motiv toliko prepoznatljiv da se već ustalio u ikonografiji grada, nije jednostavan zadatak. Tim je zahtjevniji kad su autentičnost, realnost i svakodnevica izabrane da igraju glavne uloge. Karakterističan odnos prema urbanom krajoliku zamjećujemo i u Ivaninim ranijim radovima, pogotovo u ciklusu Zapruđanske limenke iz 2013. godine, s kojim je pokazala kako poznate zagrebačke vizure uspješno vezuje u nove priče.

Izgrađena 1974. godine prema projektu arhitekta Đure Mirkovića, Mamutica je urbanističko rješenje modernog promišljanja grada. Svojom veličinom dominira ne samo naseljem Travno, već i jugoistočnim dijelom Zagreba. Kad bismo ju pretvorili u brojke, izbrojali bismo 19 katova, 1.169 stanova i 9 ulaza u dvije usporedno postavljene zgrade, dok je najimpresivnija računica ta da ona pruža dom za blizu 5.000 stanara. Mamutica i druga novozagrebačka naselja kao primjeri stambene zajednice, odnosno novog koncepta urbanog života osmišljenog prema načelima moderne arhitekture predmet su polemika od prvih misli o funkcionalističkoj podjeli grada pa sve do danas. Pokušavajući se ograditi od nasljeđa kritika i favoriziranja, Ivana Planinić provodi vlastitu fotografsku ekspediciju. U svojem istraživanju proučava mitologiju Mamutice, no ustaljeni govor o najvećoj i najmnogoljudnijoj zgradi stavlja u drugi plan i fokusira se na ideju grada kao procesa – urbanističkog i arhitektonskog prostora podložnog konstantnoj promjeni pod djelovanjem ljudi.

Već smo u seriji o Limenkama mogli vidjeti kako Ivani u polju fotografije sama arhitektura nije najbitnija supstanca. Arhitektonske elemente ona promatra kao kulisu, kao prostor djelovanja stanara. Upravo je ta interakcija između izgrađenih formi statičnog karaktera i dinamičnog ljudskog djelovanja fotografkinji najinteresantnija. Javni prostor shvaća kao infrastrukturu ljudskog djelovanja. Prostor utječe na čovjeka, ali tako i čovjekova prisutnost, s druge strane, određuje prostor, mijenja ga, daje mu novi karakter. Njen fotografski interes usmjeren je prema prostoru kojeg su već prisvojili stanari. Polazi od shvaćanja da određena gradska sredina tek s protokom vremena i aktivnim ljudskim djelovanjem pokazuje one momente u kojima se očituje osjećaj gradskosti. Upravo u tom kontekstu fotografira Mamuticu i predstavlja ju u svjetlu puno životnijem nego ju većina Zagrepčana i danas zamišlja.

Posebno je zanimljiva pozicija koju zauzima pri promatranju svog motiva. Prostor Mamutice počela je pohoditi 2014. godine, prilazi joj kao otvorenoj pozornici i unutar dvije godine strpljivog razvijanja ove studije, iz pozicije promatrača izvana postupno postaje dijelom zajednice. Ovaj ciklus nije nastao kao usputna šetnja i sporadično okidanje kamerom, Ivana se znatiželjno predala proučavanju Mamutice i ritmova njezinih stanara. Ne stvara događanje, ne forsira teme ili aktivno gradi prizor – ona neposredno zapisuje prizore.

Za izložbu je izdvojila autentične situacije i tako ocrtala konturu Mamutice s njenim aktivnim protagonistima. Fotografske sekvence ili mini priče organizirala je u kompozicije od 3 ili 4 pojedinačne fotografije. Takva ‘višefasetna’ kompozicija omogućuje joj istodobno prikazivanje više različitih pogleda na jedno mjesto. Grupirane tematski, mini priče nas postupno provode Mamuticom, s djecom trčimo uzlaznom rampom, istražujemo sadržaje na platou, ukrašene prozore i ulične lokale, promatramo gibanja po stubištima zgrada, otkrivamo živopisne sadržaje po garažama i poglede koji se iz Mamutice pružaju. Svjetlarnik, arhitektonski otvor koji propušta svjetlost između platoa i kolnih prilaza, prostorni je marker i lajtmotiv ciklusa. Fotografkinja mu prilazi kao atraktivnom vizualnom potencijalu, poigrava se svjetlom i sjenom, stvara dinamične linijske odnose i koristi ga kao jedinstven okvir za promatranje neba. Ciklus o Mamutici primjer je nataloženih promjena koje u prostor unosi simbiotski odnos arhitekture i stanara. Arhitektura ostaje i nakon prolaska brojnih stanara, ali svaki puta sve personificiranija i posebnija. Portretirano je pročelje zgrade razigrano raznoliko preuređenim lođama, prozorskim okvirima i zastorima koji odaju pomalo o obiteljima koje žive iza njih. Upoznajemo se s Mamuticom koja se ne boji grafita i prenamijenjenih podzemnih garaža, koja osluškuje bilo svojih stanara i mijenja se s njima.

U životu Mamutice posebno mjesto zauzima plato – otvoreni pješački prostor smješten između dvije zgrade. Urbanistički, taj je prostor oblikovan poput gradskog partera, prostor je susretanja i druženja oko zone kulturnog centra i raznih uslužnih djelatnosti. Plato, iako javan, ima izrazit lokalni karakter jer je namijenjen primarno stanarima ove zgrade i kao takav plodan je izvor za fotografsko bilježenje. Fotografirani su stanari u rutiniziranim dnevnim radnjama poput šetnje pasa, korištenja ormarića razmjene ili odmora na klupicama. U njihovu ponašanju zapaža se osjećaj opuštenosti, familijarnosti. Dva bloka Mamutice koji okružuju plato stvaraju osjećaj zatvorenog naselja, što ne samo da stanarima pruža osjećaj zaštićenosti, već im daje i otvoren pogled na događanja oko njih.

Nenametljivo dokumentirajući sitne događaje koje čine svakodnevicu, Ivana jednako tako nenametljivo razotkriva priču o pitomom životu velike Mamutice. Uspjeh ovog pothvata leži u strpljivosti fotografkinje da sveobuhvatno priđe motivu proučavanja, ali tu je još jedan važan segment. Uz dokumentarnu prirodu kamere i mogućnost da izolira trenutak, fotografsko viđenje stvarnosti otvoreno je i unutarnjoj nadopuni autora. Ta nota osobnosti podcrtava subjektivnost izražaja fotografije. U promatranje Mamutice Ivana Planinić unosi vlastito iskustvo stanovanja u drugom novozagrebačkom naselju. Osobni angažman omogućio joj je da pronikne dalje od arhitekture i ljudi u dnevnim mikropraksama, omogućio joj je da u svoje fotografije ugradi i atmosferu lokaliteta – tim važnim momentom aktivira i empatički odnos gledatelja prema prikazanom.

Martina Marić

Ivana Planinić rođena je 1969. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te se kao arhitekt fotografijom počinje baviti istražujući arhitektonske i urbane forme. Godine 2013. završava program obrazovanja Specijalist za digitalnu fotografiju i obradu, a od 2015. godine nositeljica je počasnog zvanja AFIAP (Artiste FIAP) Međunarodne federacije fotografske umjetnosti. Na natječaju festivala fotografije Rovinj Photodays 2013. godine, u kategoriji Arhitektura ulazi u finale sa serijom fotografija “Zapruđanske limenke”. Godine 2014. na natječaju Najfotografija zagrebačkog uličnog festivala Cest is d`best dobiva prvu nagradu u kategoriji dokumentarne fotografije te 2015. godine Plavu vrpcu Cesta kao najuspješnija autorica za najviše primljenih fotografija i najveći broj ostvarenih bodova za primljene fotografije. Njene fotografije objavljivane su u fotografskom časopisu Digital Foto, a kao član fotografske udruge Fotogard i Fotokluba Zagreb, izlaže na brojnim skupnim izložbama. Godine 2014. priređuje samostalnu izložbu sa serijom fotografija “Kristali”.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros


.

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport.