Izložba “4 fragmenta” u Fotogaleriji Dubrava

MARIO KOCIPER, NEVENKA MIKLENIĆ, ŽELJKO PLAŠČ I DAVORKA TRBOJEVIĆ

4 fragmenta – 19. 2. – 15. 3. 2018.


Mario Kociper, Svaka ptica svome jatu, 2013.

4 fragmenta

Značenje riječi fragment odgovara osjećaju koji poput sjene prati suvremenog čovjeka.

Bez mogućnosti sagledavanja cjeline, ostavljen djelomičnoj istini, zaveden lažnim predodžbama, rastrgan suprotstavljenim informacijama, u nemoći povezivanja svojih vitalnih dijelova: srca, uma i tijela, čovjek današnjice vidi fragmentalno.

Fotografija sama po sebi bira fragment iz sveukupnosti svijeta koji nas okružuje i gledati kroz okvir fotoaparata postupak je čuvanja procesa percepcije. Bilježimo ono što vidimo, vidimo ono što znamo. Vid i uvid tijesno su povezani i izraženi u mediju fotografije.

U svom Eseju o fotografiji, Susan Sontag upravo piše o složenoj ulozi fotografske slike kojom stvaramo “duplikat” svijeta i čini nam se dostupniji nego što je. “Sakupljati fotografije znači sakupljati svijet”. Dakle, želimo tražiti i potvrditi stvarnost, iskusiti svijet (i sebe) kroz sliku. A upravo smo više nego ikada do sada preplavljeni i ovisni o slikama (“image-junkies”).

U tom istraživanju stvarnosti  i sebe mogu li se spojiti 4 različita svijeta, uvida i pogleda? Mogu li se u razbijenom svijetu pronaći dodirne točke? Trebaju li? Jesmo li fragmenti istog ili sličnog viđenja?

Autori se predstavljaju crno-bijelom digitalnom fotografijom. I upravo ta ne-boja govori o njihovom osviještenom opažaju i doživljaju: od trenutaka u svijetu koji nas okružuje, do ljepote prirode, od trenutaka predstava, do predstavljanja predstava. Od figurativnog (slikarski rečeno), do apstraktnog, autori progovaraju slikovno, jer “mogu komunicirati samo slikama” (Van Gogh). U trenutku kojeg bilježi fotografija otvara se jezik mišljenja i likovnosti izražen kroz – suprotnosti. I to je ono što priča priču bez riječi.

Na fotografjiama Maria Kocipera suprotnosti su naglašene fotografiranim riječima. Njegovi prizori pronalaze dva pola jednog tik do drugog (mladost-starost, mladenka-časna, staro-novo, nježnost-grubost itd.) i baca nas u dubinu procjepa i u potragu za izgubljenom ravnotežom. Ono što tamo nalazimo je svjež i duhovit uvid. Na utabanom tragu Bressonova “odlučujućeg trenutka”, Kociper bilježi život oko sebe govoreći o prepoznatljivom svijetu koji se tiče (i dotiče) nas samih.

Ljudski lik (muški, ženski, dječji) nalazimo na fotografijama Željka Plašča. Lik je često sam, možda usamljen u svojoj okolini, a možda i nije. Blizu ili daleko, likovi ne gledaju prema fotoaparatu kao da fotogaf nije primijećen niti su svjesni njegovog prisustva. Dakle, u tom samotnom svijetu Plašč nalazi mjesto svjedoka, bivajući s njima u toj situaciji (kiše, mećave, odmora, šetnje, posjete…) i takav trenutak postaje “mjesto” (dokazanog) prisustva i kao da govori “bio sam tu”. Naizgled slučajan prizor dobiva opće značenje proživljenog doživljaja, ali i dublje  simbolike.

Svjedočeći trenutke čovjek će pogledati prema nebu, tražeći ili nalazeći odgovore. Davorka Trbojević upravo je to učinila u novom ciklusu fotografija Dodir neba. Hodajući prirodom otkrila je krošnje od oblaka i oblake nalik krošanjama. Naglašena grafička izražajnost nastavak je fotografija Kad priroda slika, u akromatskoj skali. Kako je motiv prirode stavljen kraj motiva arhitekture, tako se (ra)stvara poveznica (ne)vidljive strukture koja ih povezuje. Bez čovjeka u kadru pogled u nebo zapravo je pogled unutra simboliziran u cvijetu.

Nevenka Miklenić bilježi fotoaparatom motiv scenografske mreže od žice. Prostorni crtež koji je primijenjen u predstavi, sada postaje nosilac poruke u fotografskom mediju. Iz jednog svijeta u drugi, prenosi se poruka životne mreže koja prepliće, zapliće, slaže i petlja naše životne trenutke. Naglašen likovni govor crne, bijele i sive, nosi u sebi autoričino iskustvo grafičkih tehnika. Izdvajajući detalje likovno scenografskog rada (raz)otkriva se “stvarnost” fotografske slike u  prepletu crta, ploha, tonova, svjetla i sjene, puštajući promatrača da se zaplete u vlastiti svijet asocijacija.

Ulomci i detalji u svakom od pojedinih svjetova čine novu cjelinu izložbe. Bez ustupaka drugima, svojim radovima autori su pridonijeli zajedničkom događaju. Iako su “prisvajali” motive svijeta oko sebe, autori su odškrinuli vrata onom nevidljivom, kojemu fotografija može biti samo putokaz.

Nevenka Miklenić, prof.

/fragment (lat. fragmentum), ulomak, odlomak, krhotina, sačuvan ostatak (npr. skulpture, slike, natpisa, književnog teksta, glazbene skladbe). – Fragmentaran, nepotpun, djelomičan, u ulomcima sačuvan; rastrgan, nepovezan./


Mario Kociper, OMG, 2010.

Mario Kociper rođen je 1972. godine u Varaždinu. Živi u Dugom Selu. Fotografijom se bavi od 2003., a 2010. godine stječe zanimanje fotograf raznih tehnika. Trenutno je kao fotograf slobodnjak posvećen fotografiranju vjenčanja, raznih događanja, te plesnoj i koncertnoj fotografiji. Od 2010.godine službeni je fotograf Hrvatskog show dance saveza. Surađuje s novinama i nekolicinom izdavača. Aktivni je član fotokluba Klik iz Sv. Nedelje. Održao je pet samostalnih i više od 30 skupnih izložbi fotografija. Fotografija je za njega način izražavanja stavova, mišljenja, emocija…, način življenja, ali i odgovornost, obveza i istodobno velika ljubav i sreća. Teško da može zamisliti neku drugu aktivnost koja ga toliko zaokuplja i potiče njegovu kreativnost. Stalno je u potrazi za svjetlom. Onim dobrim svjetlom koje obasjava živote svih koje dodirne.

Popis izloženih radova:
1.  (Dis)connected, 2017.
2. Can’t Afford, 2017.
3. Missing, 2008.
4. Mad World, 2012.
5. Svaka ptica svome jatu, 2013.
6. OMG, 2010.
7. Svijeta dva, 2014.
8. Život prolazi, 2008.
9. Big Brother, 2009.
10. Parallel  Universe, 2008.
11. Prirodno primamljiva, 2008.


Mario Kociper, (Dis)connected, 2017.


Nevenka Miklenić, Mreža I, 2018.

Nevenka Miklenić rođena je 1965. godine u Pregradi. Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1992. godine na Pedagoškom odjelu, u grafičkoj klasi prof. Dubravke Babić. Član je HDLU-a, ULUS-a (Udruga likovnih umjetnika Samobora), Hrvatskog učiteljskog društva, plesne skupine Trupa To i Fotokluba KLIK. Izlagala je na 10 samostalnih i blizu 150 skupnih izložaba: crteže, skulpture, grafike, slike i fotografije. Sudjelovala je u 5 grafičkih mapa (Ljeto u Samoboru, Celjski grofi) i ilustrirala 3 knjige (dvije s pjesmama i priče za djecu). Sudjelovala je u brojnim likovnim kolonijama te fotografskoj koloniji u Taru 2014. godine i izložbi “Tarski kaleidoskop” s još 4 autora. Pohvaljena je dva puta za fotografije na žiriranim izložbama. Radi kao nastavnik likovne kulture i vodi fotografsku skupinu za učenike. Živi i radi u Samoboru.

Popis izloženih radova:
1. Mreža I, 2018.
2. Mreža II, 2018.
3. Mreža III, 2018.
4. Mreža IV, 2018.
5. Mreža V, 2018.
6. Mreža VI, 2018.
7. Mreža VII, 2018.
8. Mreža VIII, 2018.
9. Mreža IX, 2018.
10. Mreža X, 2018.
11. Mreža XI, 2018.
12. Mreža XII, 2018.


Nevenka Miklenić, Mreža II, 2018.


Željko  Plašč, Nestajanje, 2017.

Željko Plašč rođen je 1949. godine u Zagrebu gdje momentalno i živi. Srednju školu završava također u Zagrebu. U višim razredima osnovne škole pokazuje interes za fotografiju pa upisom u školske fotosekcije Osnovne i srednje škole uči teoriju i praksu crno-bijele fotografije (snimanje, razvijanje fotografskih filmova i fotofrafija u tamnoj komori). Nakon prelaska s analogne na digitalnu fotografiju, intenzivira aktivnost fotografiranja. Odlaskom u mirovinu 2013. godine učlanjuje se u FK Zagi-foto, potom u FK KLIK iz Sv. Nedelje, a od 2018. godine član je i FK Zagreb. U tom razdoblju sudjeluje na više skupnih izložaba gdje na dvjema izložbama osvaja nagrade. Interes pokazuje za crno-bijelu fotografiju urbanih motiva gdje je čovjek u vremenu i prostoru točka ineresa.

Popis izloženih radova:
1. I ja ću dobiti bicikl, 2010.
2. Dodir nježnosti, 2017.
3. Tajna, 2017.
4. Užitak, 2016.
5. Četri gracije, 2011.
6. Ljetna haljina, 2016.
7. Mećava, 2010.
8. Proljetna kiša, 2016.
9. Sjecišta, 2014.
10. Labirint, 2016.
11. Na molu, 2016.
12. Nestajanje, 2017.


Željko Plašč, Na molu, 2016.


Davorka Trbojević, Zov visina, 2017.

Davorka  Trbojević, dipl. politolog, rođena je 1959. godine i živi u Zagrebu. Amaterskom fotografijom bavi se još od prvih studentskih dana i otad objektivom hvata motive koji su je u nekom trenutku “dotakli”, pokušavajući na svoj način fotografski interpretirati životne scene zaustavljene u vremenu. Od 2008. godine prisutna je na internetskim portalima specijaliziranim za fotografiju, gdje pod pseudonimom proba2004 i s avatarom tratinčice, objavljuje fotografije različitih motiva. Stalno tražeći nove sadržaje kroz fotografiju, interpretira svijet onako kako ga vidi i doživljava pa su njene fotografije i svojevrsno razotkrivanje emocija i intime. Fotografije su joj objavljivane i objavljuju se u specijaliziranim časopisima za fotografiju i to u DFM – DigitalFoto magazinu i Fine EYE Magazine. Tijekom proteklih godina izlagala je na tridesetak skupnih izložaba u Zagrebu, Rijeci, Rovinju, Zelini, Bužimu, Vrbovskom, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Samoboru, Daruvaru itd., te je bila nagrađivana.

Popis izloženih radova:
1. Otisak jeseni, 2014.
2. Polet, 2010.
3. Dodiri, 2010.
4. Nebeski dodir, 2010.
5. Lakoća vječnosti, 2014.
6. Sanje, 2008.
7. Otisak sjećanja, 2018.
8. Do duše, 2016.
9. Zov visina, 2017.
10. Noćno poigravanje, 2017.
11. Iza zavjese, 2017.
12. Ritam, 2013.
13. Jedan, 2016.


Davorka Trbojević, Ritam, 2013.


Davorka Trbojević, Do duše, 2016.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros