Izložba Petra Popijača

PETAR POPIJAČ

Formativnost oblika modelirane skulpture u neutralnoj plovnosti podmorja – 3. 7. – 7. 7. 2017.

Podvodne skulpture

Napraviti skulpturu koja nema težine, koja se opire zakonima svoje materije i Zemljine gravitacije, bio je san brojnih kipara: od Giambologne i njegova Merkura iz 1580. godine, koji oponaša dojam lebdenja tijela njegovom impostacijom na jednoj nozi, koja još k tome stoji na simbolu vjetra, dakle, metaforički na samom zraku, do Brancusijeve Ptice u prostoru iz 1923. godine, jednostavne i blago dinamizirane vertikale koja pokušava sažeti esenciju pokreta kroz zrak. Ono što skulpturu uvijek veže za Zemlju njezina je fizička i materijalna priroda. Da bi forme kiparskoga rada djelovale eterično one moraju imati podupirač u smislu armature, odnosno skeleta skulpture.

Kako kažu da je u suvremenoj umjetnosti (uz dovoljnu financijsku potkovanost umjetnika), zahvaljujući novim tehnologijama gotovo svaka ideja ostvariva, tako se napokon može ostvariti i izvedba skulpture u bestežinskom stanju. Upravo to pokušava u svome novom radu Petar Popijač (bez napuštanja Zemljine orbite, što mu je, zasad, iznad platežnih mogućnosti). Koristeći posebnu smjesu za modeliranje pod vodom, autor roni i oblikuje svoja djela u stanju neutralne plovnosti, to jest stanju izjednačenosti mase uronjenoga tijela s masom tekućine u koju je to tijelo uronjeno. Zbog toga takva skulptura izrađena u podmorju lebdi u vodi. To omogućava dvije stvari s formalnog aspekta: modulaciju elongiranih formi koje se (zbog lebdenja) ne moraju pridržavati ni za što dok se ukrućuju, te potpunu relativizaciju pravilnoga smjera gledanja ostvarenja. U stanju bez gravitacije pogled promatrača može kružiti oko skulpture posve slobodno, bez uzemljenja i bez potrebe za definicijom kiparskoga težišta. Kada trodimenzionalno umjetničko djelo počnemo tako doživljavati, dovodi se u pitanje apsolutnost naše prostorne percepcije kao i odrednica poput iznad i ispod. Ako se svako tijelo nalazi u beskrajnu prostoru (svemiru) svaki je pogled na njega jednako ispravan. Širenje biomorfnih oblika, koji nas mogu podsjećati na krakove ili profinjene kosti izvanzemaljskog bića, usmjereno je u svim pravcima, a određuje ga isključivo skulptura sama, to jest njezina unutarnja logika kroz koju se manifestira skulptorov osjećaj za kompoziciju i njegov senzibilitet naspram organskih formi.

Ovakav izraz i njegove mogućnosti zanimljivi su ne samo zbog eksperimenta sa skulpturom i njezinom percepcijom, nego i zbog prenosivosti formalne invencije u značenjski sadržaj. Negiranje prostorne hijerarhije i imperativa za ispravnom točkom gledišta sugeriraju pogled na svijet u kojemu ne postoje apsolutizirajuće odrednice. Drugim riječima, u takvu svjetonazoru ne postoje događaji koji su sami po sebi dobri ili loši. To možemo doživjeti i kao blaženstvo plutanja u (na kraju) beskonfliktnom duševnome miru, ali i kao okrutnu indiferentnost prirode naspram individualnih patnji.

Nedostatak zadane točke gledišta nikako ne znači da je riječ o bezobličnim skulpturama, jer čak i kada teži bezobličnosti (u klasičnome enformelu) umjetnost se vodi zakonima neke kompozicije. Popijačeve skulpture imaju smjer, ali to je smjer određen već naglašenom slobodom u njihovu oblikovanju i percepciji. U svome stanju između definiranosti i potencijalno još bezbrojnih mogućnosti oblikovanja one su poput ljudskog fetusa koji pliva u maternici i koji je istodobno i gmaz i beskralježnjak i ameba i čovjek, u prividno vječnoj gradnji i preslagivanju, dok ne izađe na svijet i ne usvoji zakone gravitacije i perspektive kojima će robovati cijeloga svoga života. Međutim, možda se nekom od tih hipotetskih bića u jednome trenutku ukaže beznačajnost svih zakonitosti znanosti i društva u koje se nužno uklapa, te ono shvati kako je njegov vlastiti razvoj, njegova formacija i razgrađivanje, proces koji nije dovršen u majčinoj utrobi, nego je započet na početku vremena i trajat će do njegova kraja (ako vrijeme ima početka i kraja). I možda do te spoznaje taj naš teoretski netko dođe prateći estetiku upravo ovih bestežinskih skulptura koje se s lakoćom okreću u vodi i izmjenjuju svoje vizure.

Feđa Gavrilović


Petar Popijač rođen je 1988. godine u Varaždinu. Diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Doktorand je poslijediplomskog studija kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi red. prof. art. Petra Barišića. U svome radu pretendira sintezi različitih umjetničkih stilova i medija likovnog izraza. U doktorskom istraživanju propituje granice kiparskog medija i analizira obilježja kiparske forme izvan konvencija statike. Izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj: 12. trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb; 32. salon mladih, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb; Biti očima drugog, Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb. U inozemstvu izlagao je: Izazov kravate, Parlament EU, Strasbourg, Francuska; Žerjavica/Embers, Galerija Božidar Jakac, Kostanjevica na Krki, Slovenija i Ostralle 2012, Dresden, Njemačka.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Igor Mukić

Organizator izložbe: