Izložba “Slikari ramskog kruga”

SLIKARI RAMSKOG KRUGA

21. 10. – 7. 11. 2013.


Matko Vekić

SLIKARI RAMSKOGA KRUGA

Ova naslovna sintagma svojim imenom, osim što upućuje na točnu prostornu destinaciju i toponimsku odrednicu, usmjerava i na ishodište pojmovnoga određenja te pokriva i ostala značenja. Štoviše, iskazuje i jasno određeni lokalitet strukturiran od malenog naseljenog mjesta i skladnog arhitektonskog kompleksa kojega čine crkva i franjevački samostan, zatim modro, nepregledno jezero i lijepa zelena dolina kroz koju protječe istoimena rječica. A povrh svega, golemi i vrletni planinski masivi s početka stvaranja svijeta, modeliraju tu jedinstvenu prirodu u prostornu cjelinu koju mitskom snagom izražava riječ – Rama.

Zato se ovom sintagmom nastoji i formalno “definirati” slikare okupljene u prostoru Bosne da njezinu tajanstvenost likovnim jezikom izraze u vidljivoj stvarnosti, ne po kakvom “ramskom” estetskom načelu, već po specifičnostima krajolika i podneblja, te, napose, povijesnim i kulturnim obilježjima koja sve tanjim nitima pletu nacionalni identitet hrvatskoga puka. Stoga su slikari i pozvani da obilježja podneblja i krajolika, kao i živo kulturno naslijeđe sažimaju u likovne vrijednosti svojih djela, stvarajući novu temu svojega slikarstva, a kako je riječ o vrsnim umjetnicima, i hrvatskoga slikarstva.

Uz to, privlačnost ovoga prostora je i u stoljetnim legendama još uvijek živim u predaji vjerničkoga puka i franjevačkoj kršćanskoj jednostavnosti. One nisu samo bile, već su danas privlačne, osim slikarima ramskoga kruga, i mnogim znanstvenicima, književnicima, putopiscima, kiparima… Stoga se može govoriti da je zanimanje za Ramu duboko i kontinuirano, te da već ima i svoju povjesnicu. Zacijelo, najdramatičniji događaj u povijesti ovoga kraja zbio se u 17. stoljeću, kada je pred turskom najezdom veliku rijeku izbjegličkog puka fra Pavao Vučković poveo kroz Hercegovinu prema Dalmatinskoj zagori, najviše u grad Sinj i Cetinsku krajinu, noseći sa sobom sliku Majke od Milosti (Gospu Ramsku), odnosno, kasnije, Čudotvornu Gospu Sinjsku koja je pod zidinama grada Sinja obranila svoj puk od turskog osvajača 1715. godine.

Nije ista, ali je po svojoj golemoj popularnosti u tamošnjem puku već stoljećima jednako živa i legenda o ramskoj ljepotici Divi Grabovčevoj, čiji se kult štuje s elementima pučke pobožnosti. To štovanje Dive njeguje i crkva svake prve nedjelje poslije Petrova na velikom misnom slavlju, visoko u Vran planini na proplanku Kedžari, gdje je, prema vjerovanju, njezin grob.

Diva je, podsjetimo, i simbol čistoće i vjernosti svojemu narodu i svojoj vjeri u Gospodina za koje je i žrtvovala svoj mladi život.

I Rama i njezin puk, i samozatajni i postojani fratri, te nad svima, ta živa legenda Dive Grabovčeve bijahu u povijesti, kao što su i danas, nadahnuće književnicima i likovnim umjetnicima: Ćiri Truhelki, fra Blagi Karačiću, Dubravku Horvatiću, Ivanu Aralici…, Josipu Biffelu, Đuri Sederu, Kuzmi Kovačiću, Mili Blaževiću…

Upravo na toj književnoj i likovnoj baštini, na živoj riječi i kultiviranoj boji, na tom bogatom povijesnom naslijeđu, svojim dragocjenim prilozima učvršćuju i kontinuitet i osnažuju njegovu vitalističku komponentu i “slikari ramskoga kruga”: Igor Rončević, Matko Vekić, Stjepan Šandrk, Martina Grlić, Ivan Tomasović, Andrija Ivanišić, Darko Markić i Mile Blažević.

Ovaj potonji, kipar Mile Blažević, svojim djelom mijenja naziv ove izložbe koju bi valjalo nazvati “Likovni umjetnici ramskoga kruga”, ili “Ramski likovni krug”, ili…

No, to će se s vremenom izbistriti, a ovom prigodom želimo svakako naglasiti da je Igor Rončević ponovno pokazao jedinstveno slikarsko umijeće s kojim uspijeva samo njemu svojstvenom lakoćom pobijediti materiju pretvarajući svojstva pigmenta u čista duhovna počela. Sada je uskovitlano valovlje Ramskoga jezera u čvrstoj strukturi svojega slikarskog djela golemom likovnom izražajnošću pokrenuo produhovljene silnice vizualne energije.

Kultiviranim je slikarskim postupkom Matko Vekić svaki motiv disciplinirao na egzaktnim postulatima u čvrstu likovnu formu ne oduzimajući predlošku njegov vizualni identitet, niti je narativnu komponentu “dodatno opisivao” množenjem poteza, znalački izbjegavajući tautološka “pojašnjavanja”.

Da je Stjepan Šandrk tradicionalist suvremene interpretacije, kritika je često naglašavala tu njegovu gradbenu odrednicu. Naime, Šandrk potvrđuje da se slikarski postupak iskazuje kao neprolazna vrijednost kad ga koriste vješte ruke u svakim, pa i u ovim tipično ramskim motivima.

U ramskim tipičnostima Martina Grlić otvara svoju veliku slikarsku temu gdje se u rafiniranoj sintezi isprepliću jasnoća motivskog predloška i poetska imaginacija.
I Ivan Tomasović svoje slikarstvo koncipira na ramskim motivima iz svakodnevnog života, ali i onima protkanim etnografskim obilježjima, ili pak u ljudima naglašavajući portretne značajke osobe u njegovoj karakterističnoj gesti.

U neiscrpnim varijacijma otkriva se Rama, njezin krajolik i živi pučki običaji koje Andrija Ivanišić u svojoj slikarskoj interpretaciji s prepoznatljivim autorskim obilježjima oblikuje u njihovo novo likovno iščitavanje.

Duboku ukorijenjenost u krajolik Rame s evidentnom zavičajnom komponentom, Darko Markić poantira kao svoju čvrstu poveznicu s prostorom kao zalogom svojega duhovnog i ljudskog identiteta i razlogom vlastitoga slikarskog nastojanja. Ove godine navršit će se dvadeset godina kako ramskim prostorom vlada snažna kiparska forma koju je 1993. godine modelirao Mile Blažević. Naime, na malenoj kosini s koje pogled luta beskrajem jezera, u neposrednoj blizini franjevačkg samostana, postavljena je ta čvrsta okomica “Ramskoga križa” kako bi svjedočio postojanje onih koji su ga tu “posadili” kao stablo života, kao štit njihova identiteta.

U ovim intrigantnim djelima hrvatskih umjetnika iščitava se povijesna slojevitost i suvremena mnogoznačnost Rame, u njezinu krajoliku, ljudima i njihovim običajima, u živom pučkom naslijeđu, i u tradicijskim vrijednostima, te, nadasve, i u likovnom jeziku kojim “slikari ramskoga kruga” šire njegovo tematsko središte prema kozmopolitskim obzorima.

Milan Bešlić


Igor Rončević

Identitet, slike, zavičaj

Kad se govori o identitetu kao da svi odjednom postajemo nervozni. Jedni se i s pravom protive tom promišljanju, jer su iskusili isključivost šovinizma, ksenofobiju i brutalnost ideologija u ime čistoće identiteta. Druge zamaraju isprazne i nekorisne priče o tome tko sam i tko smo, usmjereni su od sadašnjosti ugrabiti ili kupiti sve što im ona pruža. Mnogi su u trajnoj obrani nekog svog zamišljenog identiteta, za kojega misle da posjeduju iz povijesti dogođene baš kako je oni tumače, iz jezika kojim baš oni govore, iz velike države koju su baš oni zacrtali, a drugi skratili; misle da posjeduju identitet najboljeg naroda koji stalno strada, najsvetije religije kojoj je i Bog najbliži te da su iz najljepšeg zavičaja kojeg nema nigdje na svijetu.

Identitet, međutim, nije ni stvar ni posjed. On je otvorena zbilja koja se kreira čitava života, neprekinuti proces ljudskosti, etičnosti, a ne grčevita i za ostale opasna potraga za onim što uvijek izmiče kao voda s dlana. U procesu je ljudski identitet baš kao što su vrijeme i kontekst, kao što je čovjek sam putnik na zemlji (homo viator), kao što je i čitava povijest stalno odlaženje i dolaženje, seoba i nestajanje, sučeljavanje i miješanje ljudi, njihovih jezika i kultura.

Volimo naglašavati kako je jedna od komponenti identiteta dom, zavičaj. I jest. I Isus je nazvan Nazarećaninom. Ali, gdje smo to doista “kod kuće”? Nerijetko istaknemo da je zavičaj ondje gdje se čovjek rodio, gdje je bio dijete, gdje je prvi put ugledao nebo i sunce, kišu i mrave, kao što i, dok putuje i tumara svijetom, prizvani u sjećanje, odjednom odnekud pristignu toplina majčine ruke, miris njezina kruha, neki glas ili riječ iz djetinjstva. Čovjek, međutim, odrasta. I nije li onda ono kod kuće, govorimo li o identitetu, stvar osobne odluke ili kolektivne konvencije, dogovora, još više stvar političkoga ili ideološkoga diktata u kojega se stjeraju ljudi kao u tor ili tvrđavu? Zar se identitet često ne pretvara u malj za one koji u taj “propisani” identitet ne mogu ili ne žele biti stiješnjeni? Nije li čovjekov zavičaj najprije među ljudima, nisu li najprije identitet ljudi, bližnji i prijatelji, i oni drugi i drukčiji, oni što nisu kao ja (i mi), a nitko nije, jer se ni ja nikad i ni sa čim neću potvrditi ni iscrpsti u drugome, jer ni sebe ne mogu potvrditi, niti se ijedan čovjek u totalu može identificirati sa mnom.

* * * *

Pred zbirkom smo slika o jednom malom bosansko-hercegovačkom zavičaju, pred slikama Rame koje odslikavaju dio njezine prošlosti i sadašnjosti, samo odslikavaju a ne iscrpljuju njezin identitet, jer i krajolik i sve u njemu, i bilje i životinje, i planine i jezero, i ljudi, sve je u procesu, sve je u mijenama.

Mladim i nekim iskusnim slikarima zadano je da pod sloganom, ulomkom-strofom iz ramskoga bećarca: Ramo moja, morat ću te slikat / ne mogu te zaboravit nikad, oslikaju nekadašnju i današnju Ramu, većinom prema fotografijama kao predlošku. Ovaj stih, ramskog pučkog pjevača, nastao tijekom posljednjeg velikog seljenja – kada se gradilo umjetno jezero krajem 1960-ih – pokretačima Boži Mišuri i fra Ivanu Jeliću bio je motiv da skrenu pozornost na mogućnost zaborava zavičaja, na zavičajni identitet koji se može okameniti, podivljati, ali i zaboraviti.

U spomenutom foklornom stihu, u iskonskom kamenom zvonjenju jednostavne melodije, koja se nekada olako ispjevava, čak i urličući, ipak odjekuje temeljna jadikovka (Urjammern) neprekinutog zavičajnog udesa. Kao da je u njoj skrivena istina prošlog i sadašnjeg seljenja i odlaženja, sva bijeda potlačenosti i siromaštva, ali i vlastitoga siromaštva duha, lijenosti i nepoduzetnosti. Sa slikama se želi oteti dio povijesti od zaborava, no i kulturno i estetski oplemeniti svoje podrijetlo.

Ima slika koje, rekli bismo, idealiziraju Ramu. Slične su i idealiziranom, romantičarskom identitetu. Čini se da u tome ima ne samo umjetnikova neumijeća, nego i težnje – koja nas redovito na kraju obeshrabri – da sve bude idealno, skladno i lijepo, idilično. Jer bez idile i legendi kao da se ne može živjeti. Zato neki, osobito odseljeni, nose slike idealne Rame, bolećivi i s nostalgijom kao drugom kožom, kao da nikada nisu otišli iz zavičaja.

Pojedine slike, osobito one koje odslikavaju staru Ramu (i ova će današnja jednom ostarjeti) podsjećaju ne samo na slike naivaca, nego i na nizozemske slikare koji su svome narodu, svojoj i svjetskoj kulturi ostavili u naslijeđe pejzaže, život i ljude kojih više nema, a bez kojih ni mnogih danas ne bi bilo. Među njima je svakako jedan od najvećih Vincent van Gogh. Ovdje se čini važnim i poticajnim za neke nove slike starih predmeta i drugih artefakta, spomenuti njegovu manje znanu sliku, Seljačke cipele. Te se cipele i u van Goghovoj domovini danas rijetko nose, malo je seljaka. One su postale nizozemski suvenirski brend. Van Goghova slika seljačkih cokula gotovo je nenadmašna. U toj slici, u toj seljačkoj obući, ishabanoj i iskorupljenoj od upotrebe i nevremena, dobro je primijetio filozof Heidegger, smjestio se čitav jedan svijet, čovjekova povijest u malom, od rađanja do pokopa, od sjetve do žetve, od molitve do psovke, od mira do nemira, od prve ljubavi do prezira… Te su cipele više od onog uobičajenoga osnovnoga identiteta, da se koriste, da se nose.

Na ovim slikama, doduše, nema ramskih opanaka ni batavaca, rijetko se danas nose. No, trebalo bi ih slikati, slikati i druge nezaobilazne predmete ovoga kraja, kao sjećanje na siromaški život i kao opomenu “opančarima” duha koji u kravatama stoje na prilazima obrazovanju i poduzetništvu, umjetnosti, ljepoti i sveopćem prosperitetu svoga kraja i ove zemlje, sve pod maskom čistog nacionalnog identiteta.

Ima ovdje i slika koje nisu figuralne, koje su, kako se to kaže, apstraktne. Slike su to boja i svjetla, ritma i straha, čežnje i nade, slike otvorena identiteta. Preko njih se, također, treba vratiti zavičaju i pitanju – gdje sam to čovjek koji još nisam postao? I kako to ramski zavičaj i njegovi žitelji participiraju u kreiranju socijalnoga blagostanja u svojoj zemlji – u BiH? Koliko su Ramljaci građani svijeta?

Dr. fra Ivan Šarčević


Ivan Tomasović

Slikari ramskoga kruga

Nezaboravnim mi je ostalo oduševljenje mojih studenata, mlađih slikara, koji su prije dvije godine došli u Ramu i nakon nekoliko dana izjavili da su oduševljeni ramskim krajem. Njegovim pejsažom, kao prvom fascinacijom koja se je kasnije prenijela na ljude, povijest i folklor. Zatečen sam bio njihovom izjavom da bi tu rado sagradili atelje i uživali u ljepoti i slikanju. Značajno je da su upravo mladi ljudi osjetili takvu potrebu, iako su znali da to nije lako ostvarivo.

Nakana da se mladi umjetnici posvete slikanju ramskog kraja i njegovih ljudi ide na ruku njihovoj ne tako davnoj želji.

Umjetnička akcija koja se planira, jednim dijelom udovoljava tomu, a ramski kraj, osmišljenim i mogućim koracima, dobija umjetnike čija je on preokupacija i mjesto u ranom početku njihovog umjetničkog opusa. Brojna su mjesta u Europi koja se pamte po tomu što su pojedini umjetnici ili umjetničke skupine boravili u njemu. Bilo je to radi slikanja pejsaža i drugih pojavnosti ili su naprosto u njima razvijali svoje umjetničke poetike i nakane.

Svojom atraktivnošću ramski kraj lako može stati uz bok takvim mjestima i započeti se identificirati i promovirati zahvaljujući umjetnicima koji su ga oslikali te tako pridonijeli njegovu identitetu u vremenu kad prevladavaju uopćeni globalni obrasci, kako o narodima, tako i o krajevima koje nastavaju. Takva zbirka slika dobar je znak i pokazatelj kulturne i drugih svijesti o sebi. Najbolje je to vidljivo unutar samostana na Šćitu gdje su generacije fratara i prijatelja Rame omogućile da nastanu zbirke umjetnina i etnološkog blaga.

Sada je trenutak da se ne stane na tomu i da ta forma zadobije širi kontekst s ciljanim slikanjem ramskoga kraja i stvaranjem slikara koje bi se s lakoćom moglo nazvati “slikarima ramskoga kruga”, dakako, uvjetno.

Igor Rončević


Stjepan Šandrk

Popis izloženih radova:
1. Igor Rončević, Tempesta Ramae, 2011., akrilik/platno, 82×140 cm
2. Igor Rončević, Oluja na Ramskom jezeru, 2011., akrilik/platno, 82×140 cm
3. Matko Vekić, Draševo, 2011., ulje-lak/platno, 75×80 cm
4. Matko Vekić, Draševo, 2011., ulje-lak/platno, 75×80 cm
5. Matko Vekić, Draševo, 2011., ulje-lak/platno, 100×120 cm
6. Stjepan Šandrk, Umac, 2011., ulje/platno, 80×100 cm
7. Stjepan Šandrk, Ramska kuća, 2011., ulje/platno, 73×60 cm
8. Stjepan Šandrk, Ramske cure, 2011., ulje/platno, 60×70 cm
9. Stjepan Šandrk, Kupelice, 2011., ulje/platno, 60×80 cm
10. Martina Grlić, Rama, 2012., ulje/platno, 58×83 cm
11. Martina Grlić, Tornjaci, 2012., ulje/platno, 70×90 cm
12. Martina Grlić, Oblaci nad Ramom, 2012., ulje/platno, 60×80 cm
13. Ivan Tomasović, Ramski svatovi, 2011., akrilik/platno, 70×100 cm
14. Ivan Tomasović, Fratar na kerepu (splavu), 2011., akrilik/platno, 70×50 cm
15. Ivan Tomasović, Stipan Totin, 2011., akrilik/platno, 100×70 cm
16 Ivan Tomasović, Molitva, 2012., akrilik/platno, 70×100 cm
17. Andrija Ivanišić, Crkva i ramski samostan I, 2011., ulje/platno, 50×50 cm
18. Andrija Ivanišić, Crkva i ramski samostan II, 2011., ulje/platno, 80×100 cm
19. Andrija Ivanišić, Ašikovanje, 2011., ulje/platno, 80×100 cm
20. Andrija Ivanišić, Ramsko jezero, 2011., ulje/platno, 80×100 cm
21. Andrija Ivanišić, Ramska kuća, 2011., ulje/platno, 50×60 cm
22. Andrija Ivanišić, Rama, 2011., ulje/platno, 50×50 cm
23. Darko Markić, Kuća moga djeda, 2011., ulje/platno, 70×100 cm
24. Darko Markić, Raspjevana Antonija, 2011., ulje/platno, 80×100 cm
25. Darko Markić, Ripci, 2011., ulje/platno, 80×60 cm
26. Darko Markić, Odraz, 2011., ulje/platno, 60×80 cm
27. Mile Blaževič, Ramski križ, 1993., bronca, visina 50 cm


Martina Grlić

Mile Blažević rođen je 1954. godine u Maovicama. Osnovnu školu polazi u Solinu, srednju strojarsko-tehničku školu u Splitu. Umjetničko obrazovanje započinje u Splitu, gdje je na Pedagoškoj akademiji diplomirao likovne umjetnosti. Nakon toga upisuje Odjel kiparstva zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, gdje 1984. diplomira u klasi profesora Ivana Sabolića, čiju Majstorsku radionicu polazi do njezina zatvaranja 1986. godine. Danas je redoviti profesor na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sudjeluje na natječajima za javne spomenike pri čemu vrijedi izdvojiti prvu nagradu na natječaju za Spomenik ramskim žrtvama 1992. i prvu nagradu na natječaju za spomenik Nikoli Tesli u Smiljanu 2006. godine.

Martina Grlić rođena je 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je 2009. godine na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera i prof. Duje Jurića. Od 2008. godine izlaže na dvadesetak skupnih žiriranih izložbi. Godine 2012. dobitnica je Grand Prix Erste&Steiermärkische bank za najbolju sliku po izboru stručnog žirija. Živi i radi u Zagrebu.

Andrija Ivanišić rođen je 1983. godine u Osijeku. Matuririao je 2002. godine u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, smjer kiparski dizajn. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Igora Rončevića. Izlagao je na nekoliko samostalnih i više skupnih žiriranih izložbi.

Darko Markić rođen je 1983. godine u Zadru. Maturirao je 2001. godine u Školi primijene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, smjer grafika. Diplomirao je 2006. godine na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Ante Kuduza, te pod komentorstvom profesora Igora Rončevića. Izlagao je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i nozemstvu.

Igor Rončević rođen je 1951. godine u Zadru. Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomira 1976. u klasi profesora Šime Perića. Od 1979. do 1981. godine suradnik je Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera u Zagrebu. Godine 1981./1982. na Académie des Beaux-Arts u Parizu je zahvaljujući stipendiji francuske vlade. Redovni je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1976. godine izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.

Stjepan Šandrk rođen je 1984. godine u Osijeku. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Osijeku 2002. godine, a diplomirao slikarstvo u klasi prof. Igora Rončevića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2006. godine. Trenutno je doktorand poslijediplomskog doktorskog studija slikarstva na istoj Akademiji. Izlagao je na 12 samostalnih i više od 30 skupnih žiriranih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoj je rad šest puta je nagrađen. Živi i radi u Zagrebu.

Ivan Tomasović rođen je 1982. godine u Zagrebu. Maturirao je 2001. godine u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Odjel grafičkog dizajna. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine u klasi profesora Igora Rončevića. Izlagao je nekoliko samostalnih i skupnih izložbi. Član je HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.

Matko Vekić rođen je 1970. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1995. godine. Od 1996. do 1999. radio je kao nastavnik crtanja i slikanja u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, a od 1999. do 2003. godine honorarno predavao slikarstvo u statusu asistenta, zatim docenta na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu pri Sveučilištu u Mostaru. Od 2007. godine je docent, a od 2011. godine izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2009. predstavljao je Hrvatsku na Bijenalu u Veneciji, zajedno s Nikolom Koydlom i Zoltanom Novakom. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. Član je HDLU-a. Živi i radi u Zagrebu.


Darko Markić


Andrija Ivanišić


Mile Blažević

fotografije s otvorenja izložbe


(iz knjige dojmova)

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.