Izložba Vinka Šebreka

VINKO ŠEBREK

O konjima i ljudima – 15. 4. – 16. 5. 2019.

Svjetlosni galop Vinka Šebreka

Vinko Šebrek jedan je od onih istaknutih autora koji često za inspiraciju koriste različite literarne predloške. Početne impulse za ovu izložbu autor je pronašao u filmskom ostvarenju O konjima i ljudima, cijenjenog i nagrađivanog islandskog kazališnog redatelja Benedikta Erlingssona koji je u svom prvijencu obradio šest romantičnih, seoskih priča, a one na suptilnoj razini problematiziraju temu o ljudskome u konjima i konjskome u ljudima.

Konji su uistinu specifična, prekrasna bića. S jedne strane te snažne, krupne životinje bude u nama strahopoštovanje, ali nas svojim elegantnim kretanjem, okretnošću i brzinom svakodnevno zadivljuju.

Prije šest tisuća godina čovjek je uspio pripitomiti konja i počeo ga koristiti za rad na poljima ili za prijevoz raznovrsnih tereta. No, kako se povjerenje povećavalo zajedno su počeli istraživati i osvajati mnoge nove krajeve, sudjelujući u opasnim i krvavim bitkama. Sve do izuma parne lokomotive konj je bio najbrže i najpoželjnije prijevozno sredstvo.

Kroz povijest bilo je konja koji su stekli slavu kao neki poznati carevi i vojskovođe.

Prisjetimo se samo crnog Bukefala, konja Aleksandra Makedonskog kojeg je pratio u svim važnijim bitkama. Živio je dugih 30 godina, a po njemu je Aleksandar kasnije nazvao i grad Alexandreia Bukephalos, današnji Jhelum u Pakistanu.

Zloglasni rimski car Kaligula dao je proglasiti svog najomiljenijeg konja Incitata senatorom. Htio ga je proglasiti i konzulom ne bi li ponizio neposlušne političke elite, no, ubijen je prije prije nego što je uspio ostvariti taj ludi naum.

I sam Napoleon imao je ljubimca, arapskog pastuha svijetlosive boje, Marenga, kojeg je ovjekovječio poznati neoklasicistički slikar Jacques-Louis David na slici Napoleon prelazi Alpe iz 1801. godine. Radilo se o malenom, ratnom konju koji je bio poznat po svojoj pouzdanosti i staloženosti, pretrpjevši u bitkama čak osam rana, a da nikada nije zbacio svog gospodara.

U suvremeno doba konji svoju slavu stječu na utrkama gdje se okreće veliki novac u kladionicama. Upravo su neki od njih zainteresirali Hollywood svojim zanimljivim pričama nakon čega su snimljeni pojedini biografske filmovi. Treba se samo sjetiti filmova kao što su Utrka života o konju Seabiscuitu ili Secretariat o jednom od najnagrađivanijih američkih konja u povijesti tog sporta, koji je srušio brojne rekorde.

Ne treba zaboraviti da takva tradicija natjecanja potječe još od antičkih Olimpijskih igara gdje su tradicionalno postojale discipline u jahanju i utrkama dvokolica. U Rimskom Carstvu pronađenu su brojni hipodromi koji nam svjedoče o aktivnom društvenom životu ondašnjeg vremena. U srednjem vijeku konji su sudjelovali na viteškim turnirima gdje su se njihovi gospodari borili za naklonost dama o čemu su spjevane brojne balade i pjesme.

Niti sama umjetnost nije postala imuna na njihovu ljepotu, pokušavajući je ovjekovječiti u različitim materijalima i tehnikama: od pećinskog slikarstva, preko grčkog Partenona, konjaničke skulpture Marka Aurelija, Konstantinovog slavoluka s kvadrigom, u djelima Paola Ucella, Donattela, Andrea del Verrochija, Leonarda da Vincija, Tiziana, Petera Paula Rubensa, Diega Velázqueza, Théodorea Géricaulta, Eugènea Delacroixa, pa sve do Johna Stubbsa koji se specijalizirao isključivo za takve prikaze.

Edar Degas je također bio veliki zaljubljenik u konjske utrke što je uspješno ovjekovječio na nekoliko svojih crteža i platna. Godine 1911. Vasilij Kandinski naziva novi pokret u umjetnosti upravo po svojoj poznatoj slici Plavi jahač. Treba se prisjetiti i njegovog kolege i prijatelja Franza Marca koji je rado slikao životinje, osobito konje, kao i kasnijeg nadrealista Salvadora Dalija.

Složenost konjskog pokreta uspio je slijedom višestrukih fotoaparata, snimiti Eadweard Muybridge u drugoj polovici 19. stoljeća. Te snimljene fotografije u nizu je zatim puštao na uređaju za projiciranje – zoopraksikopu, čime je potaknuo druge inovatore da kasnije izmisle prvu filmsku kameru.

U Hrvatskoj umjetnosti među animalistima s prikazom konja treba spomenuti skulpture Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Meštrovića, Antuna Augustinčića, Branka Ružića, Stipe Sikiricu, Josipa Marinovića, Vladimira Gašaparića-Gape i Hrvoja Dumančića, a u grafici i slikarstvu svakako Dubravku Babić i Mersada Berbera.

Samu povezanost umjetnosti i tih plemenitih bića najbolje možemo opisati pričom iz grčke mitologije o krilatom konju Pegazu koji je otvorio jednim udarcem kopita sveti izvor Hipokrene oko kojega su se počele okupljati muze i iz kojega su pjesnici i umjetnici crpili nadahnuće za svoja djela.

Upravo Vinko Šebrek, potaknut njihovom veličanstvenom ljepotom i gracioznošću, bilježi, na sebi svojstven način, tu ukroćenu ćud koja žudi za slobodom i ponekad biva nepredvidljiva. Na njegovim prizorima konji radosno trče u galopu, dok im crne, guste grive veselo poskakuju na vjetru, dajući nam osjećaj one zaboravljene, iskonske slobode, bilo vanjske ili unutarnje.

Na njegovim fotografskim slikama, snimljenim u Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji i Srbiji, sve djeluje prirodno. Udvaranje među kobilama prikazano je sa snažnim, čistim nagonom, gdje nema mjesta prljavim primislima. Sve je igra i radost. Kakva proslava života! Takvi prikazi su pravo osvježenje na našoj likovnoj sceni, jer kada gledamo ta upečatljiva umjetnička djela, naprosto zaboravimo na sve nedaće i probleme koji nas okružuju.

Konji su društvene životinje i tu socijalnu komponentu prenose na nas. Iscjeljuju nas svojom pojavom. Šebrekov recentni opus pršti pozitivnom energijom i nabojem, oplemenjujući nas na nekoj višoj razini. Konji doslovno na fotografskim slikama pripitomljuju ljude tako da i oni zrače nekom posebnom aurom. Imamo osjećaj kao da im te životinje svojim crnim, prodornim očima precizno iščitavaju misli i osjećaje.

Autor takvu atmosferu naglašava gotovo kazališnim kontrastiranjem toplih i hladnih kolorita unutar dinamičnih kompozicija. Konji i ljudi postaju napokon jedno, sjedinjeno uzvišeno biće. Takav simbiotski odnos između pojedinca i konja postaje svojevrsna Šebrekova ljubavna priča o kojoj će se još dugo, dugo pričati.

Svebor Vidmar

Vinko Šebrek rođen je 1941. godine u selu Šebreki kraj Karlovca. U Karlovcu je završio osnovnu i srednju industrijsku školu (1960.), a zatim u Zadru Vojnu zrakoplovnu akademiju (1965.). Radni vijek proveo je u vojnom zrakoplovstvu bivše zajedničke države, kojeg napušta u rujnu 1991. godine. Zatim pristupa Hrvatskoj vojsci, Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, u kojemu službuje do umirovljenja 2005.godine.

Fotografijom se bavi od druge godine srednje industrijske škole (1958.) u fotografskoj sekciji škole kao dijelu Fotokluba Karlovac. Od tada, uz manje prekide, djeluje u raznim fotografskim udrugama i savezima u mjestima u kojima je živio i službovao. Bio je 10 godina predsjednik Fotokino kluba Brežice (1974. – 1984.) i 12 godina (1997. – 2010.) predsjednik Fotokluba Zagreb. Sada je predsjednik Nadzornog odbora Fotokluba Zagreb, član Izvršnog odbora i potpredsjednik Zagrebačkog fotokino saveza, te član Savjeta Fotogalerije Dubrava, Narodnog sveučilišta Dubrava.

Priredio je više od 30 samostalnih izložbi fotografija, od kojih najviše u Hrvatskoj, ali i u više svjetskih gradova, od kojih se ističu značajnije: Jakarta (Indonezija), Nottingham (u organizaciji Nottingham Trent University (Engleska)), Kyoto (u organizaciji Japan Federation of Photographic Arts), Brežice, Nova Gorica, Celje, Kranj, Krško i Maribor (Slovenija), Pečuh i Budimpešta (Mađarska), Graz i Eisenstadt (Austrija), Stuttgart (Njemačka), Oradea (u organizaciji Rumunjske fotografske federacije), te Gorizia i Chieti (Italija).

Sudjelovao je na više od 100 skupnih izložbi u zemlji i svijetu, te na 85 žiriranih međunarodnih izložbi fotografija pod pokroviteljstvom Međunarodne fotografske federacije (FIAP). Nositelj je počasnih umjetničkih zvanja fotografije: majstor fotografije Fotokluba Zagreb (MFFKZ, 2008.), umjetnik Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti (AFIAP, 2012) i zvanje odličnik za organizaciju Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti (ESFIAP, 2012.).

U znak priznanja za promicanje fotografije i fotografskog stvaralaštva i suradnje među fotografskim udrugama u zemlji i svijetu, dobitnik je naziva počasnog člana (Hon) fotografskih udruga: Fotokluba Čakovec, Fotokluba “Batana” Rovinj i Fotokluba Osijek (Hrvatska), Fotokluba Maribor i Društva fotografa SVIT, Celje (Slovenija), Fotografskog društva – Fotoskupina 75 iz Gorice (Italija) i Fotokluba Nufarul Oradea (Rumunjska).

Piše kritike, stručne osvrte u katalozima izložbi. Do sada je napisao više od 300 kritika i recenzija, te više od 400 objavljenih članaka i likovnih prikaza i kritika u medijima o fotografima i njihovom stvaralaštvu. Pojavljuje se kao koautor, urednik i recenzent knjiga o fotografiji, te kao urednik kataloga Zagreb salona – međunarodnih izložbi fotografije.

Za svoj fotografski rad, za poticajno i organizatorsko djelovanje u udrugama tehničke kulture (zrakoplovstvo i fotografija), nagrađivan je najvišim državnim odličjima i priznanjima, većim brojem nagrada i pohvala mnogih državnih i gradskih strukovnih asocijacija i udruga, od kojih se ističu najznačajnije: odlikovanja Predsjednika Republike Hrvatske – Red hrvatskog trolista (1996.) i Red hrvatskog pletera (1998.), Nagrada Tošo Dabac Fotokluba Zagreb (2005.), Nagrada tehničke kulture “Dr. Oton Kučera” za životno djelo Zagrebačke zajednice tehničke kulture (2006.), Povelja Hrvatske zajednice tehničke kulture (2006.), Zlatna značka Fotokluba Zagreb (2008.), Državna nagrada tehničke kulture Faust Vrančić (2009.) i Priznanje i zvanje počasnog predsjednika Fotokluba Zagreb, koje mu je dodijelila Skupština kluba 2010. godine za njegov rad i izniman doprinos u organizaciji, promociji i prepoznatljivosti tog kluba u Hrvatskoj i svijetu.