Izložba Vlaste Jašćur

VLASTA JAŠĆUR

Crveno svitanje – 9. 11. – 25. 11. 2015.

CRVENO SVITANJE

Slikarstvo je stara i nova svečanost. Priređujemo je drugima i sebi , izričito istovremeno. Ljepota je dostatna za svakoga. Rekli bismo, otvoreni prozori , dobronamjerna radost, adrenalin oko susreta intimnog i javnog. Poslanje – slikarstva koje živi u osobnosti kreativnog pojedinca.
Slikarica Vlasta Jašćur kao da je okružena tim riječima, rečenicama. Razmjena svjetla i linija svjedoči o temeljnoj istini ovozemaljskog boravka. Razmjena (energije) je sve, dobivamo i dajemo, primamo i uzimamo. Slike, artefakti i izložba kao cjelina u sebi – gesta je savršene razmjene umijeća ruke, oka, želje i duše. Publika je privilegirana ukoliko stane pred srce iznesene slike.
Dakako, darovi govore, i to iz onog najboljeg. Već je starogrčki filozof Aristotel utvrdio kako je ponajveća sreća čovjeka: moći raditi ono što voli. Slike se rade, rad traje, slike se izgrađuju.
Na nekim radovima se naslućuje figuracija, kao što se u snu naslućuje istina odnosa na javi. No, čvrsta je opredijeljenost i ljubav za apstraktno, nefigurativno; kao da je dio (naime figuracija) već odrađen, naslikan, odgledan. U svemu tome slutimo slobodu i to na više razina.
Zaista, crveno, naročito, stvara svjetlo u svim autoričinim slikama. Ali, kao da je crveni fond slika iz doba gotike evoluirao u ispisane varijante.
Opće je mjesto simbolika crvene boje, taj dio spektra koji nam znači život, energiju, ljubav, snagu, dinamiku. Stoga su slike gospođe Jašćur vitalne, gotovo živa bića ulovljena u jednom odrađene trenutke forme. Ipak, pretežu tamne game, kao da se radi o dark side of the moon. Očito je kako sve korespondira sa zonama šutnje u trenucima prijelaza noći u svitanje, u dan. Slike, kao da su nastale u dodiru sna i jave, jutra i noći, svijesti i podsvijesti.
Zanimljiva je prisutnost bijele boje (ne-boje). Ona je bremenita simboličkim značenjima. U slučaju ovih slika bijela je kulminacija svjetla, riječ povrh istine vizije. Dočim, prisutnost crne boje korespondira s bijelom kao u kineskom znaku yin yang. Radi se o ravnoteži. Dominantne boje – crvena, crna i bijela – ne samo što su najprisutnije boje u historijskim avangardama XX. stoljeća, nego svoje zajedništvo i značenja vuku iz diskursa alkemije (prisjetimo se alkemijskih faza: nigredi, albedo, rubedo). Prisutnost arhetipova, koliko je ne-vidljivo toliko je u svima nama. Dakako, na radost stvaranja.
Prisutnost ruke, toliko se čini jakom da, kao promatrači, osjećamo njen oblik u svakoj pojedinoj slici iako tog oblika konkretno nema. Sugestija par exellence. Asocijacije na biljne i životinjske forme, te na elemente arhitekture, pokreću se na svaku sliku. Naslućujemo jedinstvo sveg postojanja, i primamo to kao vizualnu poruku slike. Sugestija rasta, ali i ravnovjesja tame i svjetla, dar su otvorenom promatraču.
Činjenica da autorica izložbe i piše, piše pjesme te stoga boravi u poeziji, potpuno odgovara mitologiji slike. Naime, što nije izrečeno znakovima-riječima-jezikom iskazano je likovnim elementima i parametrima. Opet smo naišli na jedinstvo: radi se o istom sadržaju nutrine. Unutrašnjost srca, da, u ”naj smislu” riječi. To pokrivanje slike sa zagasitim, toplim gamama svega onog, na platnu omeđenog… Doista, unutrašnjost. Vidimo dodire svjetova. Unutarnje je postalo (kao slika i svjedočanstvo) vanjsko. Kovitlac, prisutan na gotovo svakoj slici (taj izraz dinamike), uspješno je odustajanje samodostatnosti – odsustvo, položeno u biće i prikaz slike, u vibracije koje osnivaju sugestije unutrašnjeg svijeta.
Kaže se: što se daje – to se ima, a što se na daje – to je izgubljeno. Dodali bismo: ima se još više kad se daje (evanđeoska ekonomika). Slikarstvo je vrsta davanja, a to se primjećuje kod gospođe Vlaste, autorice mudrih gesta (asocijacije na gestualno slikarstvo s elementima dripinga i ostalog). Vokacija čovjeka koja zri i čuči u nama, na blagodat je buduće publike, i pisca ovog teksta. Okviri apstraktnog ekspresionizma zadovoljili bi vanjske strane našeg znanja, no, težište je na unutrašnjem značaju slika. Ovako ujedinjena sa slikama, autorica predstavlja živi duh. Ionako je ostalo tajna. Umjetnost tek malo odškrine vrata. Kad bi barem slikarstvo bilo jedan nagovor na (ne na istinu, zakon, teoriju) dobro, čin, praksu… A jest, za ponekog.

Vlado Martek

Vlasta Jašćur rođena je 1953. godine u Osijeku. Odrastala je u Sarajevu, i kako sama kaže, to je njeno najsretnije razdoblje života. Mladalačke dane provodi u Osijeku, gdje se školuje i zasniva obitelj. U tom gradu pokazuju se njeni prvi interesi za umjetnost. Kao većina mladih ljudi, počinje pisati poeziju, bavi se kreiranjem i u lokalnim dnevnim novinama ima svoju rubriku savjeta o modi. Kasnije, kroz gimnazijske dane, interes se širi na slikarstvo. Kako život nije uvijek onakav kako ga isplaniramo, već kako ga sudbina odredi, seli se s obitelji u Zagreb, gdje se dugi niz godina bavi alternativnom medicinom. Pomaganje ljudima ne ostavlja joj puno prostora za njene mladenačke interese. Ipak, po malo, za svoju dušu, piše poeziju i po malo slika. Intenzivnije, slikarstvom se bavi posljednjih osam godina. Svoje radove izlagala je na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (internacionalne izložbe: Davao City, Filipini, Žene vajari, slikari, Majdanpek, Srbija, u Rumunjskoj, te na nekoliko dobrotvornih izložbi u Hrvatskoj). Također, sudjelovala je na likovnim kolonijama u Hrvatskoj. Prvu samostalnu izložbu „Colors of passion“, imala je 2014. godine u Knjižnici Dubrava. Apstraktno slikarstvo je njeno opredjeljenje, i najbolje odgovara njenoj snažnoj energiji i nadahnuću, brzim potezima koji teže što prije ostaviti trag na platnu. Uz slikanje, intenzivno piše i poeziju i prozu, a za izdanje je spremna njena zbirka poezije.

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros


.