Izložba Zlatice Kovačićek Poljan i Josipa Poljana

ZLATICA KOVAČIĆEK POLJAN I JOSIP POLJAN

Uskrs 2019. - 8. 4. – 25. 4. 2019.


Zlatica Kovačićek Poljan, Raspeće, 2015., akrilik/karton, 140×110 cm

Zlatica Kovačićek Poljan i Josip Poljan u sinergiji

Skupna izložba slikarice i kipara svakako ima svojih prednosti. Dvodimenzionalni izričaj u kombinaciji s trodimenzionalnim čine puni doživljaj i galeriji daju osobiti ugođaj. I tek tada, u komparaciji radova dvaju autora, pronalaze se sličnosti i razlike, homogenost i sklad između dva oprečna medija. Doista, slike Zlatice Kovačićek Poljan i skulpture Josipa Poljana imaju mnogo toga zajedničkog. Oboje su autori monumentalnih radova.

Josip Poljan autor je velebnih skulptura i spomenika: od Plesačica iz 1953., preko Glave heroja iz 1955. – 1956., pa do Djevojke s pticom iz 1960., ili Raspeća iz 1961., Bogorodice s djetetom iz 1987. – 1989., ili još novijeg Alojzija Stepinca iz 1998., itd. U vitkim oblicima finog pokreta, u produhovljenosti i blagosti te skeletne ili punije figure, u stilizaciji su moderne naglašene plohe dinamičnog oplošja (obrisnog okolnog i prožimajućeg prostora) i harmonično ritmiziranog volumena (koji postaje jezgra svome oplošju). Slike hodočasnih i svetih mjesta (Santiago de Compostella, Cerro di Monserrate, Gecemania – Maslinova gora, malološinjska Kalvarija, splitski sv. Duje itd.) Zlatice Kovačićek Poljan velikih su dimenzija i bogatog impasta, širokih pogleda na posvećena mjesta, koloristički moćne, usklađene stvarnosti i duboke proživljenosti.

Oboje autora povezuje struktura, način kako grade svoje radove. Josip Poljan lomi oplošja svojih skulptura, okreće ih tako u raznim smjerovima i plašt postaje složen od niza nepravilnih površina koje skreću izvanjsko svjetlo u razne kutove, te je doživljaj kiparske površine bogat ritmom raznih usmjerenja. Gdjekad to su plitke udubine i izbočine, na primjer, Portret Jure Tkalčića ili Gudač iz 1995., ili Bogorodica s djetetom iz 1976., gdjekad kompozicijski jače uzgibane poput oplošja kipa Harlekin iz 1956., gdjekad snažnih otisaka prstiju s modernom namjerom o doživljaju nedovršenosti (skice) kao na portretu supruge Nede iz 1956. godine.

Zlatica Kovačićek Poljan slika svoje dinamične kompozicije nizovima manjih ploha tako da uvijek upozorava gledatelje da se odmaknu od slike kako bi joj sagledali sadržaj u potpunosti, jer se izbliza vide samo kolažne strukture. Jednako kao kad bi skulpture Josipa Poljana gledali iz takve blizine da bi nam površina zaklanjala pogled na cjelinu. I jedan i drugi autor grade cjelinu iz nepravilnih ploha (iz lomova, odnosno od segmenata). Kao da stvaraju suvremeni mozaik, ili možda je točnije i bliže, kao da stvaraju neki suvremeni vitraj u kojem i obrisi i plohe zajednički grade put komunikacije prema gledateljstvu. Kao da se u slikarstvu Zlatice Kovačićek Poljan ostvaruje i igra Josipa Poljana aluminijskom folijom koja je najpodatnija za improvizirani ritam, za pokret koji je u skulpturi egzistencijalan i konkretan, jednako kao što je u slikarstvu elementaran i konkretan kroz način nanošenja boje, jer je odabran za stvaranje bogate ritmičke cjeline. Napokon, Josip Poljan u svom je stvaralaštvu izrađivao nacrte za vitraje (npr. 1978., župna crkva u Odri), kao i plitke reljefe (npr. tabernakul u crkvi samostana sv. Bonaventure u Visokom), koji su jednako tako ritmizirani relativno oštrim lomovima. Na slikama Zlatice Kovačićek Poljan možemo govoriti i o kolorističkim i iluzorno-svjetlosnim plošnim partijama (u kojima nam boja sugerira unutrašnje slikarsko svjetlo). To slikama daje titravost usprkos moćnom i sugestivnom dojmu cjeline. Umjetnica je također 1980-ih godina izrađivala vitraje u katoličkoj katedrali u Beogradu: četrnaest velikih vitraja na temu križnog puta, a u Zagrebu se u kapelici Bogoslovnog fakulteta na Jordanovcu nalaze šest većih, gotovo apstraktnih vitraja na temu Kristova života.

Nadalje, oboje je autora sklono sakralnim motivima (zato su ponajprije zajedno odabrani i za ovu preduskrsnu izložbu). Josip Poljan svoje je ponajbolje radove ostvario u sakralnoj tematici. Za Raspeće iz 1961. u crkvi Gospe od Ružarija u Preku na Ugljanu, umjetnik je odlučio napustiti kiparski opterećujući motiv križa na koji je Krist bio raspet, te ga naznačuje tek simbolično crtežom u prostoru (obrisno), a vitko Kristovo tijelo time dovodi u stanje uskrsnuća. Ono je u finom pokretu raširenih ruku više prikaz blagoslova i smiraja, potpuna nada u zagrobni život (a ne muka raspeća). Jednako je tako optimistično modeliran i kip sv. Franje Asiškog koji uzdignutih ruku pozdravlja i otpravlja ptice u let. Vedro i dobrohotno ovo kiparevo djelo, blisko je propovjednicima i svim oblicima Kristove nazočnosti na slikama Zlatice Kovačićek Poljan. Njezin optimizam zrači iz slika kroz koncept Kristove revolucionarnog nauka o tome da su svi ljudi braća i svi smo mi djeca Božja. I kao Božja djeca naš je ovozemaljski život vođen jedinim Ocem nebeskim. Zato mu govorimo ti, (molimo: Bože daj mi snage itd.) kao i Mariji, jer smo s njima bliski, štoviše potpuno predani.

Slikajući hodočasna mjesta umjetnica naglašava ljepotu i produhovljenost odabranih mjesta i tematski ih veže uz potragu za svetim blagoslovom, za utjehom i nadom u svijet pravde i bezuvjetne ljubavi. Slikarski gledano to su markantni i monumentalni krajolici, slikoviti sami po sebi. Slikani u maniri izlomljene građe (šparhtlane), u mozaikalnom i vitrajnom duhu, ti su krajolici apstraktni jednako koliko i slikarski konkretni. Kao što je kod Josipa Poljana konkretna glina i alufolija i tim je materijalima u umjetnikovom tretmanu naglašena njihova prirodnost (konkretnost), tako je i u slikarstvu umjetnica naglasila boju u njezinoj osamostaljenoj postojanosti, u oblicima i njihovoj plošnosti, koji gledano izbliza, žive svoj samostalni smisao. Oboje umjetnika računaju na to saživljavanje s materijom kako bi je doveli do elementarnosti, a potom, u cjelovitom kontekstu, uzdigli u duhovnu sferu likovnog i komunikativnog viđenja. Sve to čine s određenom lakoćom, s očiglednom pozitivnom snagom i kreativnom radošću, koja je jednako tako kod oboje autora zarazna, jer emanira iz njihovih radova i prenosi se na gledateljstvo.

Kako je Josip Poljan “oslobodio” svoga Krista raspela i pustio ga je da odmah uskrsne u prostoru crkve Gospe od Ružarija na lučnom zidu iznad jednostavnog i skromnog oltara, tako i umjetnica u hodočasnim i svečano lijepim i mitskim (Gecemani) krajolicima, slika ona i svoga Krista kojega uznosi njegovom temeljnom misli o jednakovrijednosti svih ljudi, pa i onih odmetnutih i zalutalih. Krist želi biti blizak siromahu i djetetu, svakome tko ga treba i u toj humanosti umjetnica vidi i traži njegov smisao, ovdje i sada. I takvog slika metaforički kroz ljepotu krajolika, kroz njemu posvećena mjesta, a svojim slikama sugerira prijateljstvo i bliskost stvarnosti s duhovnim svijetom. Umjetnica ističe da je za ovaj ciklus slika bila nadahnuta televizijskom serijom Priča o Bogu s Morganom Freemanom. Posebno joj se dojmila emisija Sparkle in the eye (Bljesak u oku), čiju je misao vodilju utkala u svoje slikarstvo: to je ona Božja svjetlost koja povezuje sve duhovne ljude koji čine i predstavljaju dobro ovoga svijeta, a također i mjesta vezana uz religije.

Harmonično, tematski, vizualno, strukturalno i napokon obiteljski (umjetnica je kipareva snaha), nadopunjuju se dva medija, kiparski i slikarski, i dva umjetnika: slikarica Zlatica Kovačićek Poljan i kipar Josip Poljan u ovoj izložbi koja, čini se ipak, nije nastala pukim slučajem. Postoji li uopće slučaj ili je ovaj izbor zalog njihovoj umjetnosti koja je po karakteru poticajna za duhovna promaknuća ljudske svijesti na putu k etičkom društvu?

Branka Hlevnjak

.
ZLATICA KOVAČIĆEK POLJAN


Zlatica Kovačićek Poljan, Propovijed na gori, 2018., akrilik/karton, 135×110 cm

Zlatica Kovačićek Poljan rođena je 1955. u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Josipa Bifela i Francine Doleneca. Diplomirala je 1980. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u slikarskoj klasi prof. Vasilija Jordana. Bila je suradnik Majstorske slikarske radionice prof. Ljube Ivančića i Nikole Reisera.

Od 1984. do 1986. godine radi kao profesor likovne umjetnosti u Zavodu za tjelesno invalidnu djecu i omladinu u zagrebačkoj Dubravi. U zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna zaposlena je od 1986. godine, gdje predaje crtanje i slikanje, te kaligrafiju na Grafičkom odjelu. U svom pedagoškom radu sudjelovala je u okviru projektne nastave u pedagoškoj pripremi i organizaciji niza učeničkih likovnih izložbi u brojnim gradovima u Hrvatskoj.

Paralelno sa svojim pedagoškim radom djeluje kao slikarica izlažući od 1986. godine (Galerija Matijaš u Samoboru) na više od petnaest samostalnih izložbi u Zagrebu (među ostalima dvije izložbe u Galeriji Ulrich, galerijama Laurana, Andautonija, Fortezza u Klovićevim dvorima, Hrvatskoj paneuropskoj uniji, Europskom domu), u Dubrovniku (Galerija Flora), Beogradu (dvije izložbe u galerijskom prostoru isusovačke bazlilike), te na nizu skupnih izložbi u Zagrebu, Parizu, Beču. Autorica je nacrta izvedenih vitraja za katoličku katedralu u Beogradu i za kapelu Bogoslovnog fakulteta na Jordanovcu u Zagrebu. Slike joj se nalaze u stalnim postavima u samostanima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu.


Zlatica Kovačićek Poljan, Monserrat I., 2018., akrilik/karton, 140×110 cm

Popis izloženih radova:
1. Raspeće, 2015., akrilik/karton, 140×110 cm
2. Sv. Martin, 2015., akrilik/platno, 150×100 cm
3. Uskrsnuće, 2015., akrilik/kapafiks, 100×145 cm
4. Getsemani, 2017., akrilik/platno, 135×160 cm
5. Kapelica na Čikatu, 2018., akrilik/lesonit, 110×140 cm
6. Lošinjska crkva, 2018., akrilik/platno, 115×70 cm
7. Monserrat I., 2018., akrilik/karton, 140×110 cm
8. Propovijed na gori, 2018., akrilik/karton, 135×110 cm
9. Put u Santiago I., 2018., akrilik/karton, 110×140 cm
10. Kalvarija na Lošinju, 2019., akrilik/karton, 110×135 cm
11. Put u Santiago II., 2019., akrilik/karton, 140×110 cm
12. Monserrat II., 2019., akrilik/kapafiks, 100×145 cm


Zlatica Kovačićek Poljan, Monserrat II., 2019., akrilik/kapafiks, 100×145 cm

.
JOSIP POLJAN


Josip Poljan, Raspeće, 2000., terakota, visina 50 cm

Josip Poljan (1925. – 2015.) rođen je u Zagrebu. Nakon završene gimnazije između violine i kiparstva bira kiparstvo. Frano Kršinić postaje mu prvim profesorom na Akademiji likovnih umjetnost u Zagrebu, od 1944. do 1945 godine. Na drugoj i trećoj godini u klasi je prof. Vanje Radauša, a na četvrtoj se vraća prof. Kršiniću. Povijest umjetnosti predaju mu Ljubo Babić, Zdenko Vojnović i Andro Vid Mihičić. Diplomiravši 1949. godine, upisuje “specijalku” kod prof. Antuna Augustinčića. Postavši od učenika profesorom 1951. godine, posvećuje se kiparskom i pedagoškom radu. Profesor je od 1951. do 1961. godine u Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, a od 1961. do 1978. na Odjelu za likovne umjetnosti Pedagoške akademije u Zagrebu. Od 1978. je izvanredni, a od 1985. godine redovni profesor na Pedagoškom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1985. do 1987. godine obavlja dužnosti prodekana, od godine 1987. do 1991., dva puta je izabran za dekana Akademije likovne umjetnosti. Nakon umirovljenja, 1996. godine, nastavlja svoju kiparsku djelatnost, započetu još 1950-ih. Od 1953. godine do danas, svoje je radove predstavio na stotinjak skupnih te na 10 samostalnih izložbi. Uz kiparstvo bavio se medaljarstvom, crtežom i nacrtima za vitraje. U središtu njegovog skulptorskog rada ljudska je figura i motiv ptice, koje izvodi u terakoti, gipsu, bronci i aluminijskoj foliji. Autor je brojnih portreta i djela javne plastike (fra Stjepan Vrljić, Ante Starčević, Alojzije Stepinac…), a najveći dio njegova opusa čine sakralne teme koje je izveo za crkvene prostore u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.


Josip Poljan, Marija s Isusom i anđelima I., 1990., terakota, visina 30 cm

Popis izloženih radova:
1. Harlekin, 1956., bronca, visina 100 cm
2. Za pticama, 1960., bronca, visina 70 cm
3. Marija s Isusom i anđelima I., 1990., terakota, visina 30 cm
4. Marija s Isusom i anđelima II., 1990., terakota, visina 30 cm
5. Sv. Antun s djetetom Isusom, 1990., patinirani gips, visina 50 cm
6. Marija s malim Isusom, 1995., bronca, visina 50 cm
7. Oplakivanje, 1995., bronca, visina 15 cm
8. Raspeće, 1995., bronca, visina 40 cm
9. Sjedeća figura, 1995., terakota, visina 40 cm
10. Bogorodica s Djetetom, bronca, 2000., visina 50 cm
11. Raspeće, 2000., aluminijska folija, visina 40 cm
12. Raspeće, 2000., terakota, visina 50 cm
13. Sv. Franjo s pticama, 2000., bronca, visina 70 cm
14. Uzašašće, 2000., bronca, visina 50 cm
15. Pad pod križem, 2003., bronca, visina 30 cm


Josip Poljan, Raspeće, 2000., aluminijska folija, visina 40 cm

fotografije s otvorenja izložbe snimio Čedomil Gros


.