Izložbe u predvorju Galerije 2008.

MIROSLAV SEKULIĆ


Poklonstvo kraljeva – 8. 12. 2008. – 7. 1. 2009.


Miroslav Sekulić, Poklonstvo kraljeva, 2008, akril na platnu, 270×240 cm

Poklonstvo kraljeva originalna je kompozicija izvan svih standardnih biblijskih motiva s vrlo maštovitom pozadinom i slikarskim skladom te lijepim ugođajem tercijalnih boja kao kontrast koloriranim kraljevima.
Antun Crljen, likovni pedagog

Miroslav Sekulić rođen je u Rijeci 1976. godine. Slikarstvom i ilustracijom bavi se više od deset godina. Surađuje s više hrvatskih muzeja, kazališta i izdavačkih kuća, radeći uglavnom murale i ilustracije. Imao je nekoliko samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a sudjelovao je i na više skupnih izložbi.

 

 
MOZAIK – PRIRODNA BAŠTINA ZAGREBAČKE DUBRAVE

 

 

Baštinarnica 2008. – Prirodna baština zagrebačke Dubrave na mozaicima

U sklopu programa Baštinarnica, od siječnja do studenoga 2008. godine održavala se radionica mozaika. Započela je s predavanjem prof. Smiljane Baran na temu Zaštićene biljne i životinjske vrste na području zagrebačke Dubrave, koje je polaznicima bilo poticaj u slikanju skica za izradu mozaika.

Radionica je bila organizirana tako da su polaznici na temelju svojih originalnih skica izrađivali mozaike u obliku manjih prenosivih slika. Sam tijek izrade mozaika odvijao se na sljedeći način: najprije je izrađen nacrt, tzv. karton – skica slike koja je u tehnici pastela naslikana na tvrđem papiru u veličini jednakoj veličini mozaika. Kliještima su usitnjavane raznobojne keramičke pločice, a potom su ti pripremljeni i rezani komadići glazirane keramike licem lijepljeni na pripremljeni karton. Između pojedinih kockica ostavljane su male praznine, do 1 mm, u koje je kasnije ušlo vezivo. Kockice su birane po načelu najpogodnije boje i oblika i lijepljene su na određeno mjesto skice ljepilom topivim u vodi. Polaznici su odlučivali o izboru boja i načinu nizanja elemenata, pa su upravo stoga na radovima i vidljivi različiti stilovi rada. Pojedini su polaznici izrađujući mozaik kombinirali veće i manje komade (oblike) keramike, a drugi su pak odlučili svoj mozaik izraditi od približno jednakih sitnijih oblika. Nakon što su kockice nalijepljene na podlogu, oko mozaika se postavio okvir od drvenih letvica te je u njega uliven gips. Nakon toga mozaik je okrenut te je vodom i spužvom očišćen od papira i ljepila. U radionici je, radi likovno tehničkog jedinstva, uglavnom korištena jedna vrsta materijala, no neki su polaznici u svoje radove u manjim količinama umetali i staklo kojim su željeli istaknuti dekorativne efekte na detaljima kompozicije.

Svi su se polaznici prvi put izravno susreli s ovom zahtjevnom tehnikom, jer nisu imali prethodnog iskustva u izradi mozaika. O produktivnosti radionice i velikom interesu polaznika za ovu slikarsku tehniku rječito govori dvadeset pet radova koje je izradilo svega trinaest polaznika.

U ovoj je radionici korišten samo jedan od brojnih načina primjene ove tisućljetne tehnike. Nadamo se da će biti interesa i prilike da stečeno znanje sadašnji, a i neki budući polaznici, prošire u nekom zahtjevnijem i trajnijem zadatku u Narodnom sveučilištu Dubrava.U ovoj je radionici korišten samo jedan od brojnih načina primjene ove tisućljetne tehnike. Nadamo se da će biti interesa i prilike da stečeno znanje sadašnji, a i neki budući polaznici, prošire u nekom zahtjevnijem i trajnijem zadatku u Narodnom sveučilištu Dubrava.


Blaženka Čukelj, Skok, mozaik, 38×25 cm, 2008.

Katalog djela:
1. Iva Čukelj, Orao,  29×41 cm
2. Blaženka Čukelj, Skok, 38×25 cm; Šafran, 30×40 cm
3. Matija Čukelj, Početak, 31×40 cm
4. Davor Stipić, Cvijet I, 30,5×40,5 cm; Cvijet II, 30,5×33,5 cm; Leptir, 29×40 cm
5. Vera Gašparović, Ljiljan, 30×41 cm
6. Margareta Malogorski Smoljak, Božikovina, 31×40 cm
7. Božica Tadić, Oh! Oh! Moram na dijetu!,  34×28 cm; Hajdemo na plivanje, 40×29 cm;
Buđenje života, 40×29 cm
8. Ljiljana Grgić-Karamatić, Potočnica, 30×39,5 cm
9. Domagoj Kralj, Ptica pjevica, 28×40 cm
10. Tamara Štekar, Orel, 31×39 cm
11. Ružica Gajić, Zvončići, 36,5×28,5 cm
12. Damir Stipić, Kukci u travi, 40,5×29 cm; Leptir, 40,5×29 cm
13. Biba Žvorc, Kos, 34×28 cm; Šuma I, 34×24 cm; Šuma II, 25×35 cm; Flora-zaštićeno, 37×28
cm; Plavo Cvijeće, 30 x40 cm; Narančasto cvijeće, 30×28 cm


Vera Gašparović, Ljiljan, mozaik, 30×41 cm, 2008.

Ukratko o Baštinarnici

Baštinarnica je ciklus likovnih radionica na kojima se stvara na temu kulturno-povijesne i prirodne baštine Zagreba, s posebnim naglaskom na područje zagrebačke Dubrave. Radionica je pokrenuta 2005. godine, a namijenjena je mladima i odraslima. Pohađanje radionica je besplatno.
Radionice se održavaju u Kulturnom centru Dubrava, Dubrava 51 a, utorkom od 16.30 do 18 sati.
Voditeljica likovne radionice je Dijana Nazor.


Biba Žvorc, Kos, mozaik, 34×28 cm; 2008.

 
GRAĐA – TAJANSTVENO ŽENSKO PISMO

1. 12. 2008. – 15. 1. 2009.

O projektu: Građa-tajanstveno žensko pismo

Projektom Građa-tajanstveno žensko pismo, Centar za hrvatsku tradicijsku kulturu Narodnog sveučilišta Dubrava želi pokazati tradiciju u suvremenim okvirima, tj. primijeniti izvorni tradicijski predložak-vez-građu na predmetima svakodnevne uporabe.
Stoga smo u svom radu, koji je uključio prožimanje više struka, proveli etnografsko istraživanje. Muzejska savjetnica Etnografskog muzeja u Zagrebu  Ivanka Ivkanec, obradila je zbirku resora-fragmenata veza građe u zasebnoj zbirci EMZ-ovih narodnih nošnji dinarskog areala Hrvatske. Osoba koja puno zna, istražuje i skrbi za ovo područje, brojnim sabiranjem građe na terenu, te njenim obrađivanjem u fundusu ovog muzeja, opazila je brojne zanimljivosti vezane uz osebujan vez prisutan u fragmentima uglavnom na ženskom tradicijskom ruhu. Upečatljivi kolorit, ornamentika, te mjesto ukrasa plijene pozornost neostavljajući nas ravnodušnim. Žarke boje polikromnog veza, s druge strane prisutna ornamentika u nekoliko osnovnih, vrlo starih motiva, prisutnih i u nekim dalekim kulturama, nameće brojna pitanja.
Radi li se o posebnom tradicionalnom ruhu, koje se odijevalo u prošlosti u posebnim prigodama, životnim ili godišnjim običajima? Sve upućuje da se radi o vrlo staroj narodnoj nošnji, koju nose žene, a rjeđe muškarci, u posebno svečanim trenucima života. Mogli bismo zaključiti da je riječ o obrednom ruhu, koje ima svoje korijene daleko u prošlosti, prije prihvaćanja kršćanstva, jer po svemu sudeći neki motivi, poput svastike i njene stilizacije, zmije, kruga, drva (drvo života) i stiliziranog prikaza vegetacije-razgranate grane, cik-cak ili valovite linije, upućuju na vrlo stare motive.
Čitav vez obrađen je vrlo malim brojem vezilačkih bodova: lančanca (opletuša, ovijanac), te pisanca ili zrnčastog boda.
Građa je sadržana u posebnim suknenim ili vunenim dijelovima, prišivenim na gornjem odjevnom ruhu dinarskog podneblja, na carzama (haljinama bez rukava), sadacima (prslucima), pregačama, ženskim i muškim bičvama ili nazuvcima i na predmetima svakodnevne uporabe (torbe, zobnice, pojasevi, bisage).
Ovaj vez nije ostavio ravnodušne ni naše vanjske stručne suradnice, koje godinama oplemenjuju naše programe na temu hrvatske tradicijske kulture.
Mlada dizajnerica Jasmina Kosanović, uključila se u navedeni projekt Radionicom za djecu i mlade, u kojoj je dulje razdoblje vodila radionicu: izrade slika od otpadnog, ali korisnog materijala (papira, kartona, drva, pluta i sl.) uz uporabu boja, radionicu oslikavanja tkanina u kojoj su nastali odjevni predmeti poput tunika, majica, korzeta, ali i modnih detalja, poput torbica.
U radionici oslikavanja starog namještaja i pretvaranja starog u novo, načinjen je vrlo privlačni namještaj poput ogledala ili stolića, naravno sve u stiliziranim motivima veza-građe.
Slično, na istu temu građe, ali potpuno drugačije, radilo se u radionici hrvatskog narodnog veza. Privlači mnogo žena srednje dobi, ali i starijih ili mlađih, okupljenih oko svladavanja znanja i vještina ručnog rada temeljenog u potpunosti na hrvatskom tradicijskom vezu. Pod vodstvom umirovljenice Ljubice Hrstić, dugogodišnje djelatnice Posudionice i radionice narodnih nošnji, radionica je sudjelovala u projektu primjenom originalnih vezova i motiva, koji su svoje mjesto našli na prekrasnim pojasevima, torbama, jastucima, te brojnim varijantama stolnjaka.
Osebujnost motiva i boja, harmoničnost veza, te ljepota boja plijeni pogled i priča priču o starinskom vezu, gotovo zaboravljenom, preostalom samo na očuvanom ruhu rijetko viđenom na folklornim smotrama ili u zavičajnim muzejima. Oživljeni vez-građa osuvremenjen na ovim uradcima, predočava javnosti dio oživljene hrvatske baštine.
mr. sc. Lucija Franić Novak


PORTRETI DR. FRANJE TUĐMANA U HRVATSKOM SLIKARSTVU

 

17. 11. – 27. 11. 2008.


Blaženka Počuča

Portreti dr. Franje Tuđmana u hrvatskoj umjetnosti

Pojava dr. Franje Tuđmana u novijoj hrvatskoj povijesti biti će upisana zlatnim i velikim slovima. Njegova osoba urezana je u bitak hrvatskog čovjeka na ovaj ili onaj način.
Na ovaj su ga način oslikali hrvatski umjetnici, a na onaj ljudi. Oba načina su novum u pristupu tako važnoj osobi kao što je prvi hrvatski predsjednik. Hrvatski narod i njegovi građani nisu u ovih osam godina od smrti dovoljno revalorzirali Tuđmanov lik i djelo, kako se to govorilo u vrijeme hladnog komunizma.
Zato smo mi u našoj udruzi donijeli odluku da u suradnji sa našim umjetnicima i izričajnim stavovima našeg naroda damo svoj doprinos.
Nije to mali doprinos kad na jednom mjestu vidimo oblikovan lik u crtežu, grafici, ulju, skulpturi koji će biti nadahnuće svima onima koji ga vole, te onima koji ga ne vole, te dati snage da ga kritičari propituju u nedogled. Osobno imam dosta dobru spoznaju o prvom predsjedniku, kad sam kao mladi barakaš, pratio njegove geste i pokrete u ono sudbonosno vrijeme. Kao vjernik često sam po kanonu bio i dužan moliti se bogu da nas vodi na putu iskupljenja. Iskupio nas je u cijelosti, ne samo po mojoj molitvi već i po svim hrvatskim molitvama.
Tako sam kad se na samrtnoj postelji mučio u ovozemnom ostatku, molio oproštenje za njegove zablude, koje je imao, kao svaki zemljar i podzemljar, no sve je to natkrilio svojim umom i snagom koju je posjedovao.
Volio je umjetnodt, bio je kolekcionar, pa i ove kolekcije hrvatskih umjetnika neka budu na dar  umjetničkom oltaru domovine kojeg je začeo. Ova naša inicijativa ima za cilj da se sukladno vremenu i prostoru podigne jedan oltar Ocu domovine na najvišem umjetničkom nivou, lišen svih političkih interesa. Jer onaj koji nas je oslobodio iz pakla i donio nam slobodu ne može biti zaboravljen i hvaljen samo na obljetnicama i promocijama, on mora biti ponavljan na oltaru. Muzeji i galerije koji budu ugošćavali ovaj vid umjetničkog izražavanja dati će poticaja da se ovaj početak projekta širi, i bude svevremen, kao i hrvatski predsjednik.
Ivica Jurjević


Branimir Dorotić
Popis izlagača:
1. Vladimir Blažanović, ak. slikar
2. Branimir Dorotić, ak. slikar
3. Miroslav Dorotić, ak. slikar
4. Vinko Bagarić, ak. slikar
5. Pavao Hudek, ak. slikar
6. Slaven Miličević, ak. slikar
7. Stjepan Đukić Pišta, ak. slikar
8. Petar Kietowski, ak. slikar
9. Željko Gojević, ak. slikar
10. Martin Šoša, slikar
11. Melinda Sokać, slikarica
12. Marica Jalšovec, slikarica
13. Slava Blažeković, slikarica
14. Blaženka Počuča, slikarica
15. Janica Šterc,slikarica
16. Petar Kolarić, slikar


Marica Jalšovec
Hrvatska dijaspora

Hrvatska dijaspora djeluje od 2002. godine. Prva je registrirana udruga koja promiče izvornu hrvatsku kulturu svojim manjinama i sunarodnjacima diljem svijeta. Preko pisane riječi, slike i glazbe želi biti čvrsto ukorijenjena u hrvatske kulturne centre i ustanove iseljenog hrvatskog naroda. Dosada je načinila niz likovnih i drugih manifestacija u zemlji i inozemstvu, koje su široj javnosti poznate.

 


RITAM

 

Izložba učeničkih radova Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna – 27. 10. – 13. 11. 2008.


Magdalena Bijelić i Silvija Madunić

Priča o ovoj izložbi počinje na satu teorije oblikovanja pitanjem: Što je to ritam?
Umjesto zapisivanja definicija, slušali smo glazbu i pokušali prikazati ritam likovnim elementima.
Učenički radovi prikazani na izložbi nastali su bez ograničavanja, neopterećeni estetskim normama. Rezultat su slušanja glazbe koju oni vole, ritma koji osjećaju i emocija koje su se pretočile u linije, boje, tonove i nijanse.
Martina Božić


Jelena Đuričić

OBOJENI RITAM

Kad se kroz ritam i boju povežu kompozicija, tonovi, nijanse, nastaje sklad kao poveznica dviju prelijepih umjetnosti: likovne i glazbene.
Glazba nije samo melodija, ona je i ritam koji je nastao puno prije melodije.
Inspiracije nastale slušanjem raznih glazbenih djela otvorile su maštu, emocije, kreativnost i stvorile radove koje potpisuju mladi ljudi koji su tek na pragu ulaska u svijet umjetnosti.

Dajana Podolski-Gračanin


Vendi Vernić

U stvaranju izložbe sudjelovali su učenici zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, uz pomoć mentorica Martine Božić (teorija oblikovanja), Dajane Podolski-Gračanin (glazbena umjetnost), Danijele Lušin i učenika 3.razreda fotografskog odjela, Vinke Mortiglia Anušić (grafički odjel) i profesora Milivoja Ćerana (slikarski odjel):

Josipa Abramović, Matea Babić, Valentina Banović, Valentina Barić, Martina Bastalić, Magdalena Bijelić, Anja Bošnjak, Ružica Mia Bošnjaković, Viktor Božićević, Vedrana Colić, Kristina Cvija, Nina Dvojković, Jelena Đuričić, Valentina Đurkan, Dijana Fadljević, Paula Furdić, Stjepan Gluščić, Monika Golub, Anja Habajec, Luka Herić, Snježana Horvat, Zrinka Horvat, Anamarija Jadanec, Ana Juršić, Anamarija Kandrač, Koraljka Karabotić-Milovac, Martina Lochert, Sara Lončarić, Sandra Lovrenčić, Silvija Madunić, Dominik Marijić, Anđela Markušić, Romana Nikolić, Sara Pečanić,  Tea Robotić, Nina Romić, Darija Smole, Vendi Vernić, Martina Vrbljanin, Andrea Žutić.

Izložba je posvećena Niki Deković.

Izložbu su podržali Croatia Records, Hrvatska glazbena mladež, Udruga Prava djeteta, Eurocoop d.o.o.
Oblikovanje pozivnice, plakata i kataloga: Vendi Vernić, grafički odjel


Anja Bošnjak

 


VLATKA BLAKŠIĆ, LANA HUDINA I IVONA VULETIĆ

Flert
– 13. 10. – 23. 10. 2008.


Vlatka Blakšić

FLERT

Fotografiranje nije samo zabilježavanje zbilje i pohranjivanje u povijest bitnih nam osoba i trenutaka (jer što nije snimljeno nije ni postojalo). Taj čin gledanja kroz objektiv fotoaparata ima neki voajeristički stav autora i osobe koju fotografira. Fotograf žmireći na jedno oko, drugim gledajući kroz fotoaparat osobu koju snima mora u vrlo kratkom vremenu zauzeti stav i donijeti odluku o bezbroj elemenata i informacija koje osjeća i vidi.

Fotografiranje drugih ljudi, portreta, zasigurno je najteža fotografska disciplina, jer mora zadovoljiti tri strane, autora, modela i gledatelja.

Flert najbolje opisuje i objašnjava odnos između fotografa i osobe koja se fotografira. U tom čarobnom kliku u tom vrlo kratkom djeliću sekunde fotograf sažima sve svoje misli, osjećaje i emocije koje se mogu nazvati flert s ozbiljnom namjerom.

Znamo i sami koliko puta smo htjeli nekom nešto reći a nismo mogli, nedostajale su nam riječi, a to neizrecivo – fotografskom slikom je lakše izraziti.

U slučaju ove izložbe, tri mlade autorice Ivone Vuletić, Vlatke Blakšić i Lane Hudine, koja se sastoji od 30 kolor i c/b portreta koje su uglavnom autorice snimile između sebe, svojih prijatelja, fulirancije nema. Postoji stvaran odnos bez kalkulacija i predrasuda.

Gledajući slike na izložbi postavlja se pitanje što je fotografu i fotografiranome prilikom fotografiranja padalo na pamet? To vjerojatno nikada nećemo saznati (pitajte autorice na izložbi, ako će vam htjeti reći).

Tri autorice Flerta izložbom poručuju mi s fotografijom imamo ozbiljne namjere.

Stanko Herceg


Lana Hudina

Vlatka Blakšić maturirala je na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2003. godine, smjer arhitektura. Upisala je 2004. godine Arhitektonski fakultet – Studij dizajna (smjer-produkt). Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi. Godine 2007. dobitnica je Druge nagrade za uređenje interijera za tvrtku Chromos.

Lana Hudina maturirala je 2004. godine na VII. Općoj gimnaziji u Zagrebu. Iste godine upisala je Arhitektonski fakultet – Studij dizajna (smjer-produkt). Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi.

Ivona Vuletić maturirala je na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2003. godine, smjer arhitektura. Upisala je 2004. godine Arhitektonski fakultet – Studij dizajna (smjer-produkt). Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi. Godine 2007. dobitnica je Druge nagrade za uređenje interijera za tvrtku Chromos.


Ivona Vuletić

 


 


HUMANITARNA UDRUGA DADO

Prodajna izložba – 16. 6. – 3. 7. 2008.


Jagor Bučan, akril na platnu, 60×80 cm, 2004.

DADO udruga za pomoću prevladavanju poteškoća u komunikaciji kod djece i odraslih osnovana je 1999. godine. Kontinuirano provodi program rada u logopedskim ambulantama s djecom koja mucaju, nepravilno izgovaraju glasove ili imaju poteškoća sa čitanjem i disanjem.
Radi i sa njihovim roditeljima, odgajateljima i učiteljima. Ima i program rada za mladež s ciljem da zdravi mladi i dalje ostanu zdravima tj. da im se konstruktivno osmisli život , učini ga kvalitetnijim preko edukacija, radionica, druženja… Financiramo se donacijom i članarinom.
Naši najpoznatiji slikari donirali su svoja djela sa ciljem da se od prihoda pomogne program rada s djecom i mladima Dubrave (program logopoedske ambulante, prevencije ovisnosti i neprihvatljivog ponašanja). Molimo Vas da kupnjom umjetničkog djela poduprete ovu plemenitu akciju. Postignuti rezultati u radu s djecom i roditeljima su i za nas same ohrabrujući i iznenađujuće dobri.

Unaprijed vam zahvaljujemo

Predsjednica DADO udruge
Gordana Cvrtila, prof. logoped, defektolog

 


 


Jasminka Konjević, ulje na platnu, 60×70 cm, 2004.

E-pošta: dado-udruga@hotmail.com

 


Marija Lopac, ulje i akril na medijapanu, 100×120 cm, 2008.

LADA PRIMORAC

Kozmički ples II – 21. 4. – 8. 5.

 

Spirala je svugdje i svagda nazočna forma života, kretanja i ritma. Spiralno je kretanje svemirskih sustava, spiralno se kreće svekolika priroda – galaksije žive, funkcioniraju i rastu u spiralnim formama, planeti, vjetrovi, valovi i pijesak također slijede hod toga genealoškog oblika. Spiralom se zapravo može interpretirati svekolika organizacija života i spoznaje svijeta.
U novom ciklusu batika Kozmički ples II Lade Primorac – kojim nastavlja afirmirati ideju plesa i likovno je oživotvoriti – spiralni kovitlac je ikonografska konstanta, ali osim na kretanje, asocira i na nešto bestjelesno i duhovno i kroz čije transformacije Lada analizira podsvijest, podastire nam unutarnje diktate, rezultate introspekcija, našim očima izlaže psihograme vlastitih intimnih stanja, ispražnjava emocionalnu i katarzičnu energiju, očituje ljudsku i artističku uznemirenost, temperament, strast…
Ono što u ovom ciklusu radova Ladu izdvaja ne samo kao majstoricu batika nego i nadasve kompetentna slikara, svakako su oblikovna načela, načini uprizorenja spiralnog plesa, koja se hrabro kreću u širokom kompozicijskom spektru i rasponu od apstraktnih do mimetičkih, tj. uprizorenja spiralnog plesa kreću se od nemuštih, preko narativnijih, pa sve do iluzionističkijih i simbolističkijih. Kompozicije se kreću u širokom rasponu od gustih rješenja, potpuno napučenih razasutim i raspršenim spiralnim savijutcima (zapravo reduciranim oblicima spirale), do potpuno propusnih i prozračnih rješenja; negdje je forma postojana, armatura strogo i čvrsto geometrijski organizirana, drugdje je organička ili ostaje otvorenom slobodnim načelima formalnog rasporeda; kolorit također polazi od žarkih preko nježnih, pa sve do bolećivo svijetlih rješenja.
Široki kompozicijski i koloristički spektar ovog ciklusa kao da utjelovljuje spektar ljudskog raspoloženja tijekom određena vremena – negdje je ono turobnije, drugdje veselije…, pa Kozmički ples II svjedoči i aktivizam postojanja, sa svim tenzijama i konfliktima koje danas prate čovjeka.

Ivica Župan

Lada Primorac slikarska je dizajnerica. Rođena je 16. prosinca 1974.godine u Zagrebu. Završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i diplomirala na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu. Do sada je izlagala na tri samostalne i deset skupnih izložbi. Podučava nove i stare tehnike slikanja na svili u Kulturnom centru Peščenica. Živi i radi u Zagrebu.

 


SAŠA JOKIĆ

Jedan pogled, dvije fotografije – 11. 2. – 28. 2. 2008.

 

Srećemo se svakoga dana, jutrima, na novinskim kolegijima. Dok kolege urednici nižu dnevne teme, događaje, naizmjenično se jedni drugima nabacuju prijedlozima i analizama, Saša sve to bilježi. On je posrednik između fotografske službe, CROPIX-a i svakodnevnih uredničkih očekivanja. Tema mora postati fotografija. I obrnuto. Saša je i urednik i fotograf. Raspet između očekivanja svojih kolega, balansira, ne dopuštajući da i jedno prevagne. A svakodnevno se stalno traži i ekskluzivno i senzacionalno.

Na ovoj izložbi fotografija, Saša se odlučio za nešto drugo, za nešto svoje. Odlučio se za odmak, mir, distancu od viđenog, uočenog. Distancu koja nam daje vremena, distancu bez žurbe, distancu koja nam pokazuje onaj život svakodnevnice koji ne dopire ni na naslovnice, ni na novinske stranice. Njegova opuštena optika i mirni okidač predstavljaju nam neatraktivne prizore, motive iz naše neposredne okolice. Nema tu ni uzbudljivih lokacija, ni poznatih ličnosti, ni dramatičnih događaja, ni likovnog egzibicionizma. Tragove njegove poetike treba možda potražiti i u tradiciji češke dokumentarne fotografije (kako to izbjeći kad je Saša šest godina živio i studirao fotografiju u Pragu), ali to bi bilo možda prejednostavno.

Možda je zanimljivije kako ga je novinarsko iskustvo nagnalo da se poigra naslovima. Odlučio se spajati po dvije fotografije u parove, pod zajednički nazivnik. Prizor je jedno, ono kako ga vidimo drugo, a kako prozovemo treće. I dok ti zajednički potpisi sami toliko ne iznenađuju, fotografije podvedene pod njih ulaze u međusobnu suigru: dva izloga raspredaju o medijima, dva veslača o mogućnostima, onaj koji daje i onaj koji prima o zaradi. I dok stolovi pričaju o socijalnoj raslojenosti, doista, kao postoji sasvim stvarna mogućnost da je zalogaj serviran na kontejneru za smeće bio slasniji od onoga nego što će biti svečano serviran na budućem prijemu. Dok razdragana lica udaljenih prolaznika Cvjetnog trga postaju važnija od predstavljača u prvom planu, tako i invalidska kolica na odmorištu neprijateljski strmog stepeništa tek upućuju na invalida koji sve te prepreke pobjeđuje. Asocijacije, vezivanje značenja, suprotstavljanje viđenog i očekivanog iznenađuju, a stapanje motiva, okoliša, dakle konteksta i stvarnog značenja dovedeni na slikama potpisanih riječju svjetlo do, mogli bismo reći, gotovo apsurda. Dok kristalni luster u zagrebačkom baru za zlatnu mladež pokazuje da bi ga upravo Hemingway po kojemu je dobio ime prvi razbio pucnjem, zimska idila otkriva i onu neizbježnu trunku romantike koja je došla na svoje, makar u kratkoj večernjoj igri, ispred hladne i ogromne zgrade EPH, nalik neumoljivoj, neosvojivoj tvrđavi.

Saša Drach

Saša Jokić rođen je 6. veljače 1975. godine u Zagrebu. Novinarstvo (specijalizacija fotografija) završava 2001. godine na Fakultetu društvenih znanosti u Pragu. Na Akademiji FAMU pohađa nekolicinu seminara iz povijesti i teorije fotografije. Pod utjecajem glasovite češke dokumentarne fotografije, već u prvim radovima dokumentaristički pristupa bilježenju stvarnosti. Radi u fotoagenciji CROPIX kao urednik sadržaja. Već dvije godine redovito objavljuje fotografijer na svom foto blogu desale.blog.hr.

Samostalne i blog izložbe:
1999. Dječji dom – FSV, Prag
2000. Svijet gluhonjemih – FSV, Prag
2000. Passage – Marquise, Prag
2001. Magična Pula – Foška, Pula
2005. desale.blog.hr

 

JASMINA KOSANOVIĆ

Vile – 14. 1. – 30. 1. 2008.

 

Zašto volimo lutke? U čemu leži njihova neodoljiva privlačnost? Od kuda im magična moć? Na suprotnom polu ideala suverenog, slobodnomislećeg pojedinca koji kontrolirajući svoje ponašanje održava svoj moralni i tjelesni integritet, nalazi se ono što utjelovljuje upravo – lutka. Umjesto vlastite slobodne volje, nju određuje manipulacija Drugog: lutka je igračka u rukama igrača, onog koji poteže konce. Svi se sjećamo lutaka ili kojih drugih čovjekolikih igračaka iz svoga djetinjstva, sjećamo se užitka koji nam je pružala njihova apsolutna podložnost: one su nosile haljine koje su se nama sviđale; plesale na glazbu koju smo mi slušale; uvijek su nas strpljivo čekale na mjestu gdje smo ih ostavile; često podnosile najrazličitije torture, nikad ne skidajući s lica osmjeh.
Kada se počeo javljati osjećaj da sami postajemo nečije lutke, bio je to nedvojbeni znak odrastanja: prije nego li slobodni, suvereni pojedinci, postali smo lutke kojima su odjednom počeli upravljati porivi i strasti; odgojni i obrazovni sistemi; društvene institucije i aparati ideološke kontrole; zakoni i javno mnijenje; mode i trendovi; norme i ukusi; stranačke politike i tržišne ekonomije… Drugi nam govore kako da se odijevamo i kako da se ponašamo; što da mislimo i što da radimo; kada smo zdravi, a kada bolesni; jesmo li sretni ili zapravo nesretni; trebamo li se smatrati glupim ili pametnim, uspješnim ili neuspješnim… I koliko god, naravno, odrastamo upravo u mjeri u kojoj smo sposobni suočavati se, prihvaćati i koristiti vlastita društvena i egzistencijalna ograničenja kao polugu slobodnog izbora, s vremena na vrijeme, jedan dio nas tako bi se rado ponovo poigrao s lutkama – zaigrao život kao igru bez obaveze, bez odgovornosti, polaganja računa ili imanja obzira.

Jasminine lutke utjelovljuju upravo to; one su figure potisnute želje. Bez srama, takorekuć iz radosne obijesti, hira, drsko i provokativno spajaju nespojivo: organsku sirovinu i artificijelnu izradu; krajnje oblikovno pojednostavljenje i bogatstvo dekorativne forme; oskudicu i luksuz; unikatnost i prepoznatljivost. Na njihovim tijelima zbijenim u kruškoliku grudu neobuzdano cvatu haljine poput fantazmagoričnog ružičnjaka. Premda pomno iscrtana lica istaknutih očiju i usta imaju izrazit seksualan naboj, njihova su tijela zapravo infantilna; štoviše, drvca što vise kao nadomjestak ruku i nogu potiho sugeriraju stanoviti tjelesni hendikep, čineći ih ranjivim i krhkim. Nemoć njihovih udova, dakako, dopušta da se njihova snaga sva koncentrira u odjeći: raskošni materijali i njihova uslojavanja, preplitanja, međusobna proziranja, preklapanja i prošivanja, tvore vrtoglavo, ekspresivno, ekscesno oblikovno zbivanje. U tom kolopletu boja, krojeva i uzoraka, slobodno se miješaju obilježja povijesnih stilova i natruhe suvremenih modnih trendova; bajkovitih, romantičnih kostima i svakodnevnih odjevnih predmeta – do stupnja na kojem gledamo, a da zapravo nismo sigurni što točno vidimo, i upravo stoga one neodoljivo privlače pažnju. Na Jasmininim lutkama sve je sugerirano, a ništa dorečeno: premda se zovu vile, identitet tih lutaka u konačnosti je neizvjestan, ambivalentan. One imaju vilinska krila, ali zavodljiv pogled; izrazito ženstvene oprave na androginim tijelima; koketan izraz lica i paralizirane udove. Bez obzira jesu li bijele ili crne, njihova je moć ista: one su spoj ili krivo srastanje nevinosti i erotike, fragilnosti i snage; u sebi miješaju vilinsko i demonsko, anđeosko i dijaboličko; one su onkraj dobra i zla, morala i nemorala; one izluđuju neodlučnošču i nestalnošću, kolebljivošću vlastitog identiteta. I, koliko god dekorativne bile, upravo kao takve lutke imaju magijsku moć; one privlače stoga jer krše rigidne zakone koji važe u poretku društvene svakodnevice: svijetu podijeljenom na kulturu i prirodu, umjetnost i zabavu, seksualnost i nevinost, one bezočno suprotstavljaju svoj otrovni koktel, nude slatki grijeh. Poput vile Zvončice, minijaturne i dražesne, ali bezobzirne i bezobrazne, iritiraju, odapinjući strelice u samo srce naših slabosti – mjesto na kojem nasilni, pohlepni i bludni stalno ispitujemo granice društveno dopuštenog, uvijek iznova ili neprestano igrajući igre odrastanja.
Ivana Mance



Jasmina Kosanović
rođena je u Zagrebu i živi od 1976., pod krovom zgrade u Petrinjskoj ulici, gdje u svom studiju neprestano stvara nove predmete, likove i oblike. Sveučilišnu diplomu za dizajn odjeće i tekstila dobila je 2000. godine. Već duži niz godina radi kao vanjski suradnik Narodnog sveučilišta Dubrava kao voditelj Male škole primijenjene umjetnosti.
Internetska adresa:
www.jasminakosanovic.com

Samostalne izložbe i revije:
2007. Kostimografija – dramski studiji NS Dubrava
2007. Oblak vilaTigar teatar – asistentica scenografije
2007. Cirkus Šardam -Tigar teatar – asistentica scenografije
2007. Ivica i Marica – Dječje Kazalište Dubrava – asistentica kostimografije
2006. Mozak kostimografija – dramski studiji NS Dubrava
2006. Odabrao Đelo HađiselimovićNovi život – kazalište slijepih i slabovidnih-asistentica scenografije
2005. Audi fashion week – Zagreb – Modna revija
2005. Kostimografija – Patnje gospodina Mockinpotta – dramski studiji NS Dubrava
2004. Kostimografija – dramski studiji NS Dubrava
2003. Fashion Show, Modna revija – Galerija Matice Hrvatske
2002. Pleasure Room, Modna revija
2002. Patchwork, Modna revija – Galerija Matice Hrvatske
2002. Speira, Izložba bakrenih kapa i cipela; Izložbeni prostor knjižnice Bogdan Ogrizović
2001. Žena-Anđeo, Modna revija; Galerija PU Studentski centar
2000. Performance & Izložba; Magične kape, Galerija PU
1999. Atemon Projekt, multimedijalni projekt, Galerija MM Studentski centa