Krešimir Katušić 2012

KREŠIMIR KATUŠIĆ

Rubovi i pukotine - 10. 9. – 26. 9. 2012.

RUBOVI I PUKOTINE

Kipovi ne označavaju prirodu niti je oponašaju. Već u mitskih naroda ideja kiparstva bila je da ono prikazano u kamenu, drvu ili mramoru nije pojedinačno biće i pojava, već uzdizanje kroz umjetnički svijet simbola do same stvari koja podaruje svijetu doživljaj ljepote. Vratiti se mitskome znamenovanju zemlje znači umjetnost otvoriti strujanju arhajskih sila u suvremenosti. Na jednom mjestu Béla Hamvas u Patmosu upućuje na svezu novoga i apokalipse, pokazujući kako se umjetnost drevnih naroda smjerno odriče napasti subjekta i supstancije modernoga doba. Što preostaje jest ono iskonsko u svakoj stvari, u svakome liku i pojavi koja dolazi u svijet, zahvaljujući ruci i skulptorskome umijeću umjetnika.

To preostalo i jedino podobno odnosu beskonačnosti i konačnosti, prostoru i vremenu s onu stranu puke aktualnosti, jest sklop duše i tijela u posve drukčijem odnosu negoli je to vulgarizirala moderna zapadnjačka metafizika, odvojivši ponorom jedno od drugoga. Krešimir Katušić pokušava u svojem promišljanju neprekinutih sveza između arhajskoga doba svijeta i suvremene medijalnosti, pronaći ono što je kiparstvu još uvijek unutarnji poriv i imanentna zadaća. Riječ je o suigri forme i figuralnosti u događaju koji nije pukom svetkovinom praznoga vremena mita, nego oživljavanje mitske duše i uživljavanje suvremenika emergentnih praksi medijalnih entropija u susretu s onim čudovišno animalnim, infantilnim, primordijalnim. Izabirući drvo i šamotnu glinu za materijal izradbe, već se bitno cjelokupnost njegovih kiparskih vizija ograničava na rubove i pukotine u samoj figuralnosti. Nije riječ, dakle, o figurama ljudi koji nešto predstavljaju i nešto označavaju.

Figuralnost je pojam koji uvodi Jean-François Lyotard u svoja razmatranja odnosa između uzvišenoga i avangarde u doba kraja velikih pripovijesti što su određivale naše razumijevanje slike i jezika tijekom zapadnjačke povijesti. Iz figuralnosti se razvija dijalog između svjetova – arhajskoga, modernoga i suvremenoga – u ideji formalne strukture samoga djela kao umjetničkoga događaja u zajednici. Kiparstvo nije “privatno” ili “intimno” bavljenje čistom dušom u tzv. unutarnjem svijetu, naspram tzv. izvanjske magme i kaosa društvenih odnosa koji umjetnost dodiruju svojim nasilnim pokušajem ograničenja u slobodi imaginacije. Zajednica i javnost utkani su u prijelaz između organske strukture nastajanja djela u povijesnome prostoru na taj način što ga, paradoksalno, svojim profanim zahtjevima obilježavanja herojske prošlosti, ideologijskih borbi i službe političkoj moći, čak i danas u vrijeme pluralnih igara dosade i ravnodušnosti medijalnoga spektakla spram umjetničke plastike, prisiljavaju na izmicanje svakom sustegnuću u idejne i formalne “kalupe”.

Katušićeva je kiparska uronjenost u problem dijaloga između zapanjujuće bliskih i istodobno udaljenih vremenskih svjetova figuralno posvjedočena time što nastoji iz drva i gline otvoriti dušu onome mitskome u trenutku najvećeg mogućega raskola između rubova i pukotina same arhetipski umrežene duše u suvremenome dobu matrica i modela tehničke zbilje. Tijela u skulpturalnoj figuralnosti niti se grče, niti se svijaju u muci kretanja kroz aporije vremena. Izdubljenost i nedovršenost njihovih obrisa, što stvara doživljaj refleksivne prisnosti s onijemjelom strukturom likova u zajedničkoj igri znamenovanja praiskonskih vibracija zemlje, upućuje na nešto istodobno smirujuće i uznemirujuće.

Iz figuralnosti je iščezla linearna narativnost. Kiparstvo više ne predstavlja odnose društvene moći i uzvišenu snagu neke varljive prirode koja je uvijek opsjenom i konstrukcijom jedne dublje nelagode i tjeskobe čovjeka, a što se od Giacomettija pokazuje nerazriješenim problemom svođenja tijela na elementarne osjećaje i simboličke točke praznine u samome procesu umjetničkoga rada. Smirena uznemirenost proizlazi iz postavljanja arhetipski uznesenih duša u figuralne odnose odluke o putu kretanja u trenutku zaustavljanja. Pokret otvara vrijeme u onome što nadilazi svaki mogući odnos pripisane vrijednosti žalovanja ili nostalgije za početkom kretanja. Figuralna refleksivnost Katušićevih postmitskih ljudi-ideja usmjerena je pulsirajućoj snazi tijela kao objekta pogleda Drugoga. Gdje prestaju mogućnosti govora o tom susretu istih i različitih, otpočinje istraživanje cjelovitosti djela u jednoj trajnoj biosferi otpora protiv pretvaranja svijeta u golemo skladište funkcija, modela i struktura. René Char u Hipnosovim listićima, ostavio je i ovaj zapis: Čovjek bez nedostataka jest planina bez raspuklina. Važno je samo ustrajno kretati se raspuklinama, dovoditi ih do rubova, otvarati u sebi prostore čudovišnoga događaja vibracija zemlje i raskola podzemlja. Kiparstvo preostaje u ideji samo onda kada je sve oko nas konceptualni kaos i performativna praznina svijeta. Kao primarni otpor protiv silovitosti prirode i kao signatura kulturne entropije, uklesani tragovi svjedoče o raspuklinama same mitski isprepletene divlje duše od početka vremena do kraja svijeta.

Žarko Paić


Personalne granice/mogućnosti, na 49 jasenovih stupova dimenzija 100x15x15 cm, postavljenih u formaciji 7×7, nalazi se 49 skulptura od pečene gline dimenzija 60-64x5x3 cm.

Opis djela:

Krešimir Katušić rođen je 1979. godine u Zagrebu. Maturirao je 1998. godine na Grafičkoj školi u Zagrebu, a 2006. godine završava stručnu edukaciju za koterapeuta iz scensko-ekspresivne psihoterapije, Psihodrame. Zvanje mag. kiparstva stekao je 2011. godine pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Mire Vuce. Radio je kao likovni koterapeut u likovnoj radionici Dnevnog centra za rehabilitaciju i pomoć djeci s oštećenjem vida i dodatnim poteškoćama u razvoju “Mala kuća”. Autor je mnogih socijalno angažiranih projekata od kojih je projekt Kreativnost kao most, dobio Rektorovu nagradu. Član je HDLU-a Zagreb. Ima pet radova postavljenih na javnim površinama i prostorima u Hrvatskoj i jedan u Austriji. Sudjelovao je na više skupnih te četiri samostalne izložbe. Doktorand je iz kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu od 2011. godine, pod mentorstvom prof. Petra Barišića i doc. dr. sc. Žarka Paića.

fotografije s otvorenja izložbe


(iz knjige dojmova)

Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.