ŽELJKO PRSTEC Obično se kaže kako u životu tražimo smisao. Pa koji je smisao cvijeta? Da bude cvijet. Koji je smisao našeg postojanja? Da budemo tu. Stoga, vjerojatnije je da u traganju nastojimo steći iskustvo bivanja, osjetiti punoću življenja. A to znači da nam nije dovoljno iskustvo pukog tjelesnog postojanja nego želimo da taj oblik bivanja bude usklađen s našim najdubljim duševnim bićem – tek tako možemo okusiti ushićenje životom. Kako ćemo to iskusiti? Nam koji živimo u profaniranoj današnjici, onoj koja je odbacila sakralnost Svijeta, kako bi rekao Mircea Eliade, nedostaje čvrsta točka za takvo iskustvo ushita. A ta čvrsta točka jest sveti prostor, onaj zbog kojeg se prvobitni kaos pretvorio u utemeljenje Svijeta, u kozmos. U tom posvećenom prostiru moguće je transcendirati profani svijet, moguće je uprijeti unutarnji pogled u visine, moguće je oćutjeti bivanje s jednim, naposljetku moguće je imati komunikaciju s bogovima. Za arhaičnog čovjeka gotova sva su mjesta svijeta sveta, budući stvorena bogom, i on im želi biti što bliže. U procesu profanizacije, moderan je čovijek uništio ili zatro ili zaboravio ili zanemario prebivanja u drugačijoj naravi. No, ostalo je sjećanje i potreba, nagonska težnja da se egzistenciji podari čvrsta točka, svjesno ili nesvjesno. Pojedinačno, taj sveti prostor može biti i svojevrsna unutarnja usredotočenost, u duhu i vremenu, ali gotovo uvijek trebaju nam i neki sakralni predmeti izvan nas samih, ono što će nam umiriti pogled i misao, dati joj dubinu i jednovrsnost. To su naši osobni hramovi, oltari, svetišta, božja vatra, simbol, kamen, drvo, cvijet, zvuk, zapis. Eto, tu počinje priča o triptisima Željka Prsteca (da ne širim priču dalje i kažem kako tu počinje priča uopće o njegovim ajgelima, svecima, crkvicama i zvonicima…). U jednom trenutku dimenzije su se morale umnožiti, kao što se umnaža potreba za sakralnim – kad jednom bude razgovijetno prepoznata, priznata i namjeravana. Metierski izričaj, artistički razvoj i duševno ustrojstvo u njemu-čovjeku-umjetniku, kao da je moralo iskočiti i zaposjesti još jednu dimenziju, kao što u duhovnom razvoju naprosto budemo uzdignuti u onaj za onaj stupanj za koji smo spremni. Ti Prstecovi mali oltari, sveta mjesta, mali hramovi tek za jednu osobu, bljesak su duše kada se ne miri s datostima tvarnoga svijeta i kada ga želi transcendirati, kako najbolje umije. Ono što je sjajno, drevno a opet svježe i izvorno u tome, jest duhovitost kojom umjetnik umekšava predmnijevanu težinu i smrtnu ozbiljnost, ipak sakralne, teme. Postiže to kako osebujnim tematiziranjem posve ohumanjenih svetih motiva (kao npr. Da biblijski zmija bježi iz Varaždina ne zbog mača sv. Jurja nego zbog oštrog mača Varaždinki), tako i stavljanjem u stripovske oblačiće teoloških i ontoloških/metafizičkih pitanja koja su sama po sebi odgovori (sjećate se: umjeti postaviti pravo pitanje, već je odgovor!). Još je nešto arhaično, odnosno iskonsko, u tim osebujnim umjetnikovim svetim mjestima: ne samo da ih je napučio dragim mu motivima koji u interakciji grade vlastitu priču, nego je pridodanim artefaktima djelu pridao ozračje neistovrsnosti i nerelativnosti prostora (termini kojima Eliade označava profani prostor su upravo istovrsnost i relativnost, neutralnost). To je ostvarenje arhetipske ideje o otvorenim osobnim vratima prema misteriju Univerzuma te istodobno davanja na znanje spoznaje o svetosti vlastita života i obogotvorenju čovjeka. Međutim, hajmo sad vidjeti hoće li uistinu tišina zavladati svijetom. Ma`d, kaj bi, riječ je zapravo o još nekim promjenama u tehnici, stilu materijalu, tematici u djelima Željka Prsteca. I koliko je crtež cizeliran, toliko je akrilik pahuljast, oblakast, izlazi izvan svijeta slike, širi se okvirom, želeći zaposjesti i vanjski svijet. Preciznost pera zamijenjena je slobodom kista, te uvijek jednako vješte ruke. Nasuprot magličaste mekoće pak akvarela stoji oštrina grafičkog crteža. Ma tko bi znao kako pri tom uvijek, uvijek paleta ostaje tako uravnotežena, odavno svoja u tonovima i karakteristična u istančanosti. Koliko su zborovi anđela oko zvonika ili crkve minucioznošću govorili o zavidnom metieru autora, toliko pročišćena platna svjedoče o pouzdanosti misli. Primjerice Anđeo od oblaka nije samo promjena u izričaju i pristupu, nego i dokaz umjetnikovih promišljanja forme, novih odabira, otvorenosti na nove mogućnosti i eksperimentalnog duha. Na drugom polu toga su slike stripovske manire koje u svojoj zaigranosti idu i korak dalje u istraživanju mogućnosti slike i grafizma, neverbalnog i verbalnog, sklada različitog. No, taj nemirni duh otkrivanja, radoznalosti, traganja za ostvarenjima u novome mediju najbolje se očituje u vještini kojom umjetnik vlada tehnikama kompjutorske grafike i kako ih je podčinio svojoj i crtačkoj i slikarskoj formi. Nije dovoljno samo svladati takav medij, nego valja znati što s njima učiniti i kako ga staviti u vlastitu kreativnu funkciju. Željko Prstec dokazuje kako se radi: kompjutorskoj grafici, kojoj doduše već u stroju udahnjuje dio svoga umjetničkog daha, bilo na platnu ili finom papiru, oduzima njezinu bit neosobne stvari i pretvara je u oživljen zaseban svijet, koji pulsira umjetnikovim bilom. I sve je to magija i misterij stvaranja, od pamtivijeka. Istodobno i čarolija pripovijedanja priča koje nisu ni svjetovne ni obične jer kao što želimo znati od čega su zvijezde sazdane, tako hlepimo svojoj opstojnosti podariti nešto onkraj svakodnevnice, mitski dodir angelosa, ići katkad svijetom s glavom u oblacima i sjećati se arhaičnih snova. Željko Prstec rođen je 8. srpnja 1950. godine u Varaždinu. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu gdje je diplomirao na Višoj tehničkoj školi. Svoj slikarski rad prvi puta izlaže 1969. godine i do sada je priredio više od pedeset samostalnih izložbi slika u Hrvatskoj i inozemstvu. Ilustrirao je više knjiga te izradio nekoliko grafičkih mapa. član je HDLU-a i HZSU-a. Živi i radi u Varaždinu. Adresa: Stjepana Vukovića 15, 42000 Varaždin E-pošta: zeljko.prstec@vz.htnet.hr Internet stranice: www.zeljkoprstec.com |





























