Predvorje Galerije 2011.

 

U predvorju Galerije Vladimir Filakovac, već dugi niz godina izlažemo djela fotografa, karikaturista, ilustratora, učenika ŠPUD-a, polaznika radionica NS Dubrava i samoukih umjetnika koji svojim stvaralaštvom zavređuju veću pozornost. Naglasak je stavljen na kvalitetu i originalnost autorova rukopisa.


ČEDOMIL GROS, SENKA JURKOVIĆ GROS I BILJANA KNEBL
 

Štagalj – 10. 10. – 24. 10. 2011.


                                                                                                                                                                            Biljana Knebl

Štagalj je, kako kažu rječnici, gospodarska zgrada u kojoj se čuva stočna hrana -slama, sijeno itd. U jednom takvom štaglju, koji je tik do štale u kojoj je donedavno bilo puno rogatog i repatog blaga, ” sastaje se grupa umjetnika različitih generacija, različitih smjerova umjetnosti i još drugih različitosti. Sjedinjuje ih nesebična ljubav prema umjetnostima, pa u tom simpatičnom ruralnom ambijentu uživaju u druženju i doživljavanju glume, poezije, slikarstva i glazbe, te uz sve to još i u kostanjskom švedskom stolu. Tako taj nekadašnji štagalj postaje neka vrsta salona sa svim dobrim a nijednim lošim popratnim svojstvom…” napisao je akademik Vladimir Devide.

Štagalj tako biva prostor u kojem se dokidaju razlike između malog i velikoga, značajnog i neznačajnog, bitnog i onog manje bitnog. U Štaglju se spoznaje kako vidjeti drugo i drukčije. Tu se zanemaruju međe između mene i tebe, njega i nje i one ili onoga drugoga. Štagalj je mjesto susreta s mogućim sobom.

                                                                                                                                                                                                     Mirjana Bobanac



                                                                                                                                                                            Čedomil Gros

Čedomil Gros rođen je 1946. godine u Zagrebu. Izlagačkom se fotografijom počinje baviti odlaskom u mirovinu 2000. godine. Sa svojim radovima sudjelovao je na više od 110 natjecateljskih izložbi u zemlji i svijetu, na kojima je imao izloženih više od 220 radova, za što je dobio oko 30-ak nagrada. Sudjelovao je sa 115 radova na 32 skupne izložbe. Za svoj rad stiče počasna umjetnička zvanja – AFIAP (Artist fotograf) Međunarodne federacije fotografske umjetnosti 2007. i počasnog zvanja MF FKZ (Majstor fotografije Fotokluba Zagreb) 2010. godine. Član je Fotokluba Zagreb od 2002. godine.

 

Biljana Knebl rođena je 1948. godine u Skopju. Završila je školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer grafičke tehnike, u Zagrebu.Dugi niz godina radi u izdavačkoj djelatnosti na poslu likovne opreme i grafičkog dizajna knjiga i drugih publikacija.Bavi se crtanjem i slikanjem u raznim tehnikama te ilustracijom, fotografijom i kaligrafijom. Članica Fotokluba Zagreb od 2008. godine

Senka Jurković Gros rođena je 1949. godine u Zagrebu. Od 2006, kada se počela baviti umjetničkom fotografijom, prihvaćeno joj je 106 fotografija na 54 natječajne izložbe za koje je bila 13 puta nagrađena. U tom periodu organizirala je 8 samostalnih izložbi. Član je Fotokluba Zagreb u kojem je stekla status istaknutog izlagača.


                                                                                                                                                             Senka Jurković Gros

fotografije s otvorenja izložbe

 

  NAJFOTOGRAFIJA 15. FESTIVALA CEST IS D` BEST

 27. 6. – 14. 7. 2011.


                                                                                Vlasta Štalekar: Igre s vatrom

Naša je svakodnevica neraskidivo vezana za fotografiju, koja je u mnogočemu zamijenila pisanu riječ, a informacija koju ona prenosi govori više od tisuću riječi, što je uostalom već poznata izreka. Osim toga utjecaj modernog vremena na fotografiju preko drugih grana umjetnosti, visokorazvijene digitalne tehnike i tehnologije i komunikacije, nikad nije bio veći.
Danas mnogi ljudi posjeduju fotoaparate i ostalu fotografsku opremu te je koriste za različite prigode i iz različitih pobuda, namjena i zadaća. Imajući to u vidu, Kraljevi ulice, organizatori 15. Cest is d\’ Best − međunarodnog uličnog festivala − neposredno su pred početak festivala objavili natječaj za najbolju festivalsku fotografiju. Polazeći od uloge i važnosti spomenutog kulturnog događanja, posebno kada je riječ o uspješnoj i značajnoj tradiciji, sudionici natječaja trebali su udovoljiti zahtjevu da njihove fotografije pored informativnog i dokumentarnog obilježja posjeduju i značajke umjetničke fotografije.
Iako je ove godine organizator uputio svoj poziv svim građanima i posjetiteljima grada Zagreba, za razliku od prethodnih godina kada su na natječajima sudjelovali uglavnom članovi zagrebačkih fotografskih udruga − odazvao se manji broj autora od očekivanog. Naime javilo se 30 pojedinaca sa 198 fotografija snimljenih na brojnim, osobito na najatraktivnijim i najuzbudljivijim priredbama i festivalskim događanjima.
Među njima je najviše onih autora koji su na početku ozbiljnijeg bavljenja fotografijom, ali i priličan je broj renomiranih umjetnika iz vrha zagrebačke fotografske scene. Zaista je šteta što se građani i profesionalni(ji) fotografi nisu više zainteresirali za natječaj iako smo zamijetili da su mnogobrojni posjetitelji i građani snimali festivalska događanja, no vjerojatno za vlastiti obiteljski album. Žao nam je i što među autorima prispjelih fotografija nije bilo više domaćih poznatih fotografa koji bi na taj način dali veći poticaj svima ostalima za buduće natječaje na festivalima koji slijede. Možda su mnogi fotografi, koji nisu prihvatili naš poziv i izazov sudjelovanja na natječaju, bili svjesni složenosti zadaće te nisu bili sigurni hoće li moći odgovoriti traženom zahtjevu za dobrom fotografijom, odnosno hoće li uspjeti ponuditi fotografiju koja će pored izvorne informativne i dokumentarne vrijednosti u sebi sadržavati i trag umjetnosti koji se skriva iza − odlučujućeg trenutka.
Naime smatram da mnogobrojni fotografi, koji prije svega traže svoj umjetnički izričaj u life i novinskoj fotografiji, slijede nauk i praksu svjetski poznatog francuskog fotografa Henrija Cartier-Bressona, odnosno njegovu misao vodilju da fotografija mora prenijeti poruku, izraziti smisao, pobuditi osjećaje i otkriti dublju istinu u pojavama i događajima. Takva se fotografija ne stvara bilo kada, nego upravo u onom odlučujućem trenutku u kojem neka radnja otkriva svoj dublji smisao i istinu, a upravo je zadatak fotografa da to iskoristi i snimi. Bressonovu sposobnost da objektivom uhvati ključni − odlučujući trenutak, zatim njegovo oštro oko i specifične metode rada te komentare o teoriji i praksi fotografije prihvatili su mnogi svjetski fotografi koji ga slijede i danas. Bresson je bio prvi majstor fotografije, koji je uličnu fotografiju i obično škljocanje − snap shooting − razvio do razine umjetnosti. Iako je on danas mnogima uzor, teško ga je slijediti. To postižu tek rijetki, ali uvijek vrijedi pokušati!
Dakle zahvaljujući hrabrima, koji su prihvatili izazov prijavivši se na natječaj, evo i isprike svima onima koji nisu prošli strog kriterij stručnog ocjenjivačkog povjerenstva pa im radovi nisu ušli u izbor za izložbu, odnosno za nagrade ili pohvale. Naime članovi stručnog povjerenstva strogo su se držali principa da za dobru fotografiju nije dovoljno samo biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, već su pristigli radovi morali zadovoljavati sve kriterije umjetničke i dokumentarne fotografije uz poseban naglasak na ocjenjivanju jednog od izvornog obilježja − dokumentarnosti.
Tako je stručno ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu Vinko Šebrek, dugogodišnji predsjednik, a sada počasni predsjednik Fotokluba Zagreb, Dijana Nazor, profesorica likovne umjetnosti i afirmirana svestrana umjetnica, i Renato Pejković, fotoumjetnik s domaćim i međunarodnim počasnim fotografskim zvanjima, za izložbu izabralo 55 fotografija 19 autora, od čega su tri fotografije nagrađene, a tri pohvaljene. Prvu nagradu osvojila je Vlasta Štalekar za fotografiju Igre s vatrom, drugu nagradu Zvonko Radičanin za fotografiju Utrka i treću nagradu Đurđica Kocijančić Šnidarić za fotografiju Zarobljena. Pohvale su zaslužili: Andro Galinović za fotografiju Koga ti izazivaš, Biljana Knebl za fotografiju We love Popcorn i Robert Ravnić za fotografiju Hej.
Valja reći da odabrani radovi za izložbu, a posebno oni nagrađeni i pohvaljeni, potvrđuju autore kao nadarene i angažirane osobe. Fotografirajući prizore iz uličnog života svoga grada vezane za specifičnu ulično-festivalsku umjetnost, dakle bilježeći svoje vrijeme, autori su stvorili dokumente iz života svakidašnjeg, snagom i istinitošću. Ta je umjetnička snaga zauvijek upamtila autentičan život festivalske ulice, produžujući joj život u vječnost. Vrijedi ih dobro pogledati jer samim time što ste vidjeli fotografije i pročitali fotografsku priču o njima i njihovim stvarateljima, doživjet ćete lijepe trenutke s dragim ljudima i osobama koji cijene i vole fotografiju, a vjerujem da će i mnogima pružiti snagu i poticaj za vlastito fotografsko stvaranje i djelovanje.

Vinko Šebrek

 
                          Zvonko Radičanin, AFIAP: Utrka

Nagrađeni radovi:
1. nagrada Vlasta Štalekar: Igre s vatrom
2. nagrada Zvonko Radičanin, AFIAP: Utrka
3. nagrada Đurđica Kocijančić Šnidarić: Zarobljena

Priznanja:
Priznanje Andro Galinović: Koga ti izazivaš?
Priznanje Biljana Knebl: We love Popcorn
Priznanje Robert Ravnić, AFIAP: Hej!

Ostali prihvaćeni radovi:
Irena Cesarec: Kiša na Cest\’u
Davor Curić: Na jednoj nozi
Andro Galinović: Daredevil na monociklu; Zombie look
Vladimir Groš: Stratosphere II; Stratosphere IV
Senka Jurković Gros, II FKZ: Do sunca i natrag
Biljana Knebl: Looking for Treasure; Wooow!
Jadranko Markoč: Pliz daj jedan liz; Zarobljena
Mario Radaković: Freestyle; Ideee…; Cest u kugli; Afrika u Zagrebu;
a mrzim lampe!; Gravitacija?
Zvonko Radičanin, AFIAP: African acrobats
Robert Ravnić, AFIAP: BijegZZ; Na jeziku; Mali svijet; Zanos
Nenad Reberšak, ULUPUH: Diabolo; Zrinjevac; Puhanje; Pogled;
Igra; Klaun; Harmonika
Davor Širanović: Kišna svirka
Andrea Solar: Klaunov poljubac; Gutač vatrež
Ksenija Španec: Otpuhnuti brige; Zippani svijet; Srce na dar; Teške brige
Vlasta Štalekar: Čisto bijeli; Najcrtež; Festival za pet; Mjehurići
Ivica Trubić: Nafsi, duo; Che Cirque, crystal ball; Nafsi, trio
Petar Tudja: Tako se vozi bickl; Miči mi se s ramena; Zurenje;
Svojeglavi bicikl
Tomislav Veić: Tango esencija strasti; Tango

 
                                                           Đurđica Kocijančić Šnidarić: Zarobljena

Izvan konkurencije:
Dijana Nazor: U bojama Cesta; U očekivanju
Vinko Šebrek: Cest la vie, mon cheri; La vita e bella
Renato Pejković, AFIAP: Krik; Pozer
Čedomil Gros, AFIAP: Poljubac; Viktorija Novosel

 
                                                                                                       Vlasta Štalekar: Čisto bijeli

Članovi žirija:
1. Vinko Šebrek, počasni predsjednik Fotokluba Zagreb – predsjednik
2. Dijana Nazor, profesor likovne kulture, član
3. Renato Pejković, AFIAP, član

Organizator izložbe:


DIANA SOKOLIĆ

Kaleidoskop – 28. 1. – 18. 2. 2011.

KALEIDOSKOP

Diana Sokolić propitkuje medij fotografije kroz osnovno svojstvo: svjetlopisa. Zanima je kako svjetlo, koje je ujedno i boja sunčeva spektra (raskoš duge) uhvatiti svjetlom; kako uspostaviti isprovociranu relaciju prema temeljnoj odlici medija. Lumino-kinetički objekti iz pleksija i stakla, tehničko su pomagalo za otkrivanje i variranje svjetlosno-kolorističkih učinaka. Ono što takvim istraživanjem i variranjem postiže umjetnica, začudna je svjetlosna igra koja ima svoje slikarske i računalne prethodnike od lumino-kinetičkih istraživanja neoavangarde, do popartističkih psihodeličnih efekata u grafici i foto-grafici (kod istraživanja Alojza Orela) pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Međutim, za dugog razdoblja koje dijeli najnovija istraživanja Diane Sokolić od njezinih prethodnika stvoren je čitav niz svjetlosno-scenskih efekata i djela koja su ugrađena u suvremeni pojam multimedije. Tako fotografija Diane Sokolić s jedne strane otvara pitanje svjetlosne raskoši unutar svjetlosnih zapisa, koji su složeni u efektne geometrijske strukture otvorene, transparentne naravi. S druge, ona se čita iskustvom suvremenih multimedijalnih predstava i dizajna, kojim se i sama umjetnica bavi. Ove foto-slike, proizašle kao plod propitkivanja fotografskog jezika, mogu se čitati i kao medijsko proširenje dominantnog i aktualnog senzibiliteta i zanimanja za svjetlo. Umjetnica u svom laboratoriju simulira učinke velikih scenografskih sustava i tako stvara fotografije simulakruma, fikcije o strukturama koje odvode misao i doživljaj fotografiranog sadržaja daleko od njihove fizičke osnove. Iluzionizam na djelu jakog učinka.
Branka Hlevnjak

 

Diana Sokolić rođena je 8. veljače 1959. godine u Rijeci. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odjel, u klasi prof. Šime Perića 1981. godine. Bila je suradnica Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera od 1981. do 1983. godine. Uz slikarstvo, bavi se keramikom, grafičkim oblikovanjem i pedagoškim radom. Članica je HDLU-a od 1981., a HZSU-a od 1986. godine. Priredila je 14 samostalnih izložbi i sudjelovala na više od 100 žiriranih skupnih. Dobitnica je tri nagrade za crtež na Zagrebačkoj izložbi crteža Grafičkog kabineta HAZU (jednom Galerije suvremene umjetnosti i dva puta Grafičke zbirke NSK-a). Godine 1999. i 2000., dobitnica je prve nagrade za masku na izložbi umjetničkih maski u Rijeci. Istih godina su njene knjige/katalozi za Voju Radoičića i Stellu Skopal, bili među deset najljepših hrvatskih knjiga, te predstavljali Hrvatsku na Frankfurtskom sajmu knjiga. Dobitnica je specijalnog priznanja na 1. hrvatskom triennalu keramike 2008. godine. Živi i radi u Zagrebu.


(iz knjige dojmova)

 

 


CARLOS IGNACIO BELLANTE

S onu stranu utilitarnog -  10. 1. – 21. 1. 2011.


Tango, 2010.

  Knjige od metala i životna krila

«U berlinskom zoološkom vrtu, pored bazena sa živim morskim slonom, stoji neobična vitrina. Pod staklom se nalaze predmeti nađeni u trbuhu morskog slona Rolanda koji je skončao život 21. kolovoza 1961, ili točnije: upaljač roze boje, četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš u obliku pudlice , otvarač za pivske boce, ženska narukvica(…)Više očaran nego zgranut, posjetilac stoji pred neobičnim izlošcima kao pred arheološkim iskopinama … »

(Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje, Konzor & Samizdat, Zagreb/Beograd, 2002.)

Carlos Ignacio Bellante kroz svoj najnoviji ciklus radova pod nazivom «S onu stranu utilitarnog» , baš kao i naš dragi Roland, «guta» svakodnevnicu i opće životne pojmove metabolički žvačući, prisvajajući, probavljajući i čarolijom svojih prstiju konstruirajući jednu novu proširenu perspektivu kroz zanimljivu formu slika-skulptura. Istovremeno proširene slike i umirene skulpture, ti predmeti izvedeni u raznim metalima i drvu upućuju na reljefnost, izlazak iz plošnosti, ovladavanje slike stvarnosti. Nalazimo među njima različite topografske podsjetnike, glazbene alegorije, religiozne teme; zaokret i život upisan u metaforičke iskaze autorove snage i namjere.

Oni su nadalje i svojevrsna prolongacija srži Carlosova stvaralaštva: oblikovanja plemenitih kovina. Postavimo li neke značenjske odrednice i ustanovimo poveznice, promišljajući i oblikujući nakit, Carlos rasplesuje životne koordinate, omogućujući im prostorno širenje, nosivost, kretanje i šetnju. Nerijetko se i u tim oblikovnim eksperimentima primijenjenog tipa radi o skulpturama samim, koje više od ukrasa i puke dekorativnosti, sugeriraju stav i namjeru, te želju za crtanjem različitih perspektiva prilikom hoda. Uz kružne, vijugave linije, zvuk i treptaj…

Rad Carlosa Ignacia Bellantea potencira geografska izmještanja (sam autor došao je živjeti iz rodne Argentine u daleki mu, a sada bliski, Zagreb), izmjenjivanje prirodnih ciklusa i zaigranost koja život znači/zrači. Upotrebom vrlo dostupnih, postojećih, ali i na prvi pogled vrlo neobičnih i atipičnih materijala/sirovina kao što su mehanizmi sata, vilice, libele, stare narukvice, autor naglašava cikličku izmjenjivost i krug jednine. Korišteni fragmentarno ili u cjelovitosti, lišeni prvotne funkcije i izmijenjeni do prividne neprepoznatljivosti, u kontaktu s toplinom varenja i u komunikaciji s koloritnim i raskošnim dragim kamenjem, oni sugeriraju antropomorfne forme i pojmovne metafore, koje neizbježno gaje sličnost s predmetnim svijetom, ali se od njega i laganom, nježnom autorskom intervencijom i savoir faireom emancipiraju. U istom slijedu, ne čudi i tolika autorova potreba za ocrtavanjem i afirmiranjem glazbe kroz novi ciklus radova jer ona je idealna suradnica i savjetnica na putu: nameće apstraktnost i nepresušnost idejnog i otvara imaginativni potencijal kod recipijenata.

Arheolog svakodnevnog, mjerač svijetova, vremenski putnik i veliki životni gurman, Carlos Ignacio Bellante, kroz svoje autorske impulse poetizira održivu upotrebu svijeta oko nas.

                                                                                                                                                         Ivana Meštrov


Moving, 2008.

  Carlos Ignacio Bellante rođen je 1969. godine u La Plati u Argentini, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Uz oca, po zanimanju kovača i varioca, uči kako ovladati velikim plamenom, te realizira mnogobrojne radove za eksterijere i interijere. Već u ranom djetinjstvu pokazuje potrebu za kreativnim izražavanjem stvarajući igračke od gline. U tinejdžerskoj dobi izrađuje nosive predmete od kože (sandale, torbe, nakit).
Devedesetih godina prošlog stoljeća počinje istraživati mogućnosti obrade alpake i srebra, te se posvećuje izradi nakita vežući se na višestoljetnu tradiciju latinoameričke kulturne baštine. Okušava se u različitim tehnikama. Autodidakt, ponekad uči promatrajući zlatare i savjetujući se s njima. Sudjeluje na brojnim umjetničkim kolonijama u Argentini i Brazilu gdje predstavlja svoje stvaralačko umijeće kroz obradu metala, kože ili keramike. Vodi likovne radionice za učitelje i odgajatelje.
Godine 2000. dolazi u Zagreb gdje zasniva obitelj i nastavlja svoj kreativni put izrađujući nakit od srebra, u kombinaciji s drvom masline i koraljima.
Korištenje dijelova utilitarnih predmeta (drška vilice, oval žlice, mehanizam sata,..) kao primarne materije uz srebro u oblikovanju nakita postaje jedna od dominantnih preokupacija njegova umjetničkog izraza. Proširuje uporabu antiknog srebrnog pribora za jelo i na figurativne reljefe. Dizajnira nakit za zlatare u Hrvatskoj i Italiji.
Godine 2008..dobiva hrvatsko državljanstvo. Izlaže nakit u Uličnoj galeriji Likum, u Zagrebu 2010. godine.


Mislioc, 2010.


Charly Garcia
, 2008.

 


                                                                                                    Snimio: Željko Šturlić